Ni sedam dana poslije povratka kući još ne znam da li sam bio u Kotor-Varoši ili Kotor-Varošu! Sva profesionalna znanja i iskustva ostaju na jednoj strani, kao i jezički standardi, pravopis, kruta pravila i jezičke nedoumice. Jer Kotorvarošani čvrsto tvrde da žive u Kotor-Varošu, bar tako kaže njihova jezička praksa! Jezička pravila pak kažu da bi se trebalo pisati i govoriti drugačije: bio sam u Kotor-Varoši! Ali, također znam da su nas učili da se kod pravilnog imenovanja toponima mora poštivati jezička praksa koju baštini lokalno stanovništvo. Tako nikada nećemo pogriješiti.
Mir i sloboda
„Moja domovina je Bosna i Hercegovina! Moj jezik je bosanski! Ja sam Bošnjak!“ Pripremajući se za školsku priredbu, upriličenu u povodu Dana nezavisnosti BiH i u čast posjete Ramiza Salkića, potpredsjednika bh. entiteta RS, osnovci ponavljaju naglas ove riječi trčeći oko seoskog igrališta u zaseoku Hanifići, Mjesna zajednica Vrbanjci, u općini Kotor-Varoš. Njihova lica i ruke su u plavo-bijelim dekoracijama, pokriveni sličicama na kojima je grb države Bosne i Hercegovine, zastava BiH u obliku srca itd. Lokalni mediji su međutim, noć ranije plasirali laži da se u Hanifićima 2. marta obilježava početak rata i ubistvo srpskog svata na Baščaršiji. A djeca su na školskoj priredbi poslala poruke mira i slobode, dostojanstveno tražeći samo svoja prava.
Sjećam se, u njihovim godinama smo se radovali Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu. Bio sam ponosan i divio sam se stolaru Hasanu, mom komšiji, koji je dobio raspored da navečer, jednom sedmično, bez obzira što će sutra na posao, ide cijelu noć bdjeti i čuvati trafostanicu i gasovod u našem mjestu. Bio sam uvjeren da se bez njega ne može održati Olimpijada i da cijeli svijet počiva upravo na njegovoj revnosti, na odgovornosti ponositog stolara iz okoline Zvornika. Da bi nas učinio važnim, Hasan je izgovorio misao koju sam nosio godinama u sjećanju:
-Kada vi narastete, bit će opet Olimpijada i onda ćete vi čuvati trafostanicu i gasovod!
Kako smo tada bili važni sami sebi! Kako smo samo željeli da vrijeme brzo teče i da dođemo u Hasanove godine. Da ispunimo to što se od nas očekuje.
Imam Duzan
Gledam sada tu djecu u Vrbanjcima. Oni su uvjereni da će sutra, kada postanu veliki, odrasli ljudi, biti kao Nijaz Duzan, čovjek koji je, umjesto da bude samo lokalni imam i da mirno, skrušeno i povučeno provodi svoje dane u pitomom bosanskom selu, morao preuzeti na svoja pleća povijesnu odgovornost obrazovanja djece na maternjem jeziku. Prihvatio je biti alternativa ministarstvu i pedagoškom zavodu. Roditelji su bili jasni – žele da djeca pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, a imam Duzan ima njihovo povjerenje. U okviru džamijskog objekta preuređeno je nekoliko prostorija i djeca tu pohađaju nastavu. Da je odabran bilo kakav objekat izvan Islamske zajednice, on bi odavno bio zatvoren. I na ovoj zgradi je zalijepljena zabrana izvođenja nastave koju je izdalo Ministarstvo prosvjete RS-a – upravo ono ministarstvo koje je trebalo osigurati Bošnjacima pravo da kao konstitutivni narod mogu obrazovati djecu na bosanskom jeziku. Ovdje svakodnevno iz Tešnja dolaze nastavnici i održavaju instruktivnu nastavu. Oni su mladi i puni. Nažalost, njihov stastus je, kao i status škole još uvijek nedefinisan.
Ma šta da se podrazumijeva pod pojmom instruktivna nastava, u Vrbanjcima je takva škola de facto već postala redovna. Djeca koja sada već pohađaju treći razred i ne znaju da može postojati drugačija škola, u kojoj djeca imaju pravo na svoje djetinjstvo, igru, pravo na jezik, slobodu, širinu učionica, blještavilo školskih hodnika, fiskulturne sale, kompjutere. Vanredna situacija njima je postala redovno stanje. A stanje permanentne borbe za državu, jezik i naciju, način je življenja njih i njihovih porodica. U godinama kada počinje prvo njihovo dokazivanje, izgradnja individualnog i kolektivnog identiteta, oni su suočeni sa opasnom diskriminacijom i negiranjem postojanja njih kao građana, potom njihove države, njihovog jezika, njihove tradicije…
Dok grabimo prema Malovarama, u odlutalim mislima tražim odgovor: da li iko može zamisliti tu snagu, taj bunt, koji raste u ovoj djeci, uvjerenoj da su upravu. Ta snaga je još veća, ona je civilizacijskih razmjera, jer ih njihovi roditelji, nastavnici i imami uče da moraju praštati onima koji su im protjerali familije, pobili rođake, spalili domove, a danas njima, trećoj generaciji, ne dopuštaju izvođenje nastave na maternjem jeziku. Uče ih da ne smiju život isprljati mržnjom i da se po svaku cijenu moraju izboriti za BiH, zemlju ravnopravnih ljudi, zemlju tolerancije i suživota? Srećom, povijest nije zabilježila da su u konačnici ikada pobijedili oni koji su mrzili i uskraćivali prava, ma koliko tortura trajala.
(Faktor.ba)