U prošlosti Ljubuškog,na sreću,nije zabilježeno veliko prisustvo vojnih postrojbi,iako su notirane vojne jedinice na nekoliko lokaliteta:Bigeste(rimska legija),kula hercega Stjepana(akindžije) te kasarne koje je izgradila Austrougarska u doba svoje vladavine u Bosni i Hercegovini(1878-1918).
Nakon Austrougarske, Ljubuški nije imao do danas stacioniranu vojsku raznih režima i sistema,što se može okarekterizirati srećom za žitelje Ljubuškog.
Kasarna predstavlja zgradu(baraku) sa zajedničkim krugom za stanovanje,obuku i život vojnih jedinica.Ponegdje su vojne kasarne predstavljale fortifikacijski objekat za odbranu lokalne teritorije kojeg je bilo teško osvojiti od strane napadača.
Prije 14.stoljeća,najamničke vojske bi se okupile pred početak ratnih dejstava i raspuštale nakon završetka rata.Osmanlije u 14.stoljeću formiranjem janjičara organiziraju stajaću vojsku radi bolje discipline,stanovanja,morala,ishrane…U Evropi stajaće vojske se organiziraju krajem 16.stoljeća kada se formira kopnena vojska.
Kasarne su imale masivne zidove,uske prozore i vrata uz slabu svjetlost i ventilaciju.Na spratovima su bile sobe za vojnike a u prizemlju kuhinja,ambulanta,WC i eventualne konjušnice.Kasarne su imale zatvoreno dvorište što se može primjetiti na ostacima kasarni koje je Austrougarska izgradila u Ljubuškom.Fortifikacijski one su bile „sakrivene“,pa je tako kasarna na potezu Gožulj-Žabljak imala ispred objekta posađene jablanove(5),koji su nažalost uništeni a služili su kao odbrana od artiljerijske vatre i prirodno „zamaskirani“objekat.
U istoj kasarni bile su dvije velike sale za vježbanje vojnika pa živi svjedoci tvrde da su u tim salama igrali nogomet(Konjhodžić Hilmija,Tonka Knezović,Salko Bilić,Hamo Lalić(Semizović) i drugi).Čak je izrađen proračun koliko kvadrata površine pripada jednu vojniku i koliko zraka pripada po jednom vojniku.
Nakon odlaska Austrougarske u „gornjoj kasarni“,koja je imala oblik pravougaonika,postojala je „Sokolana“ gdje su mladi vježbali gimnastiku i tjelovježbu.Poznati ljubitelji gimnastike su bili Reška Hrnjičević,Hasan Mesihović(„Pivac“),Emir Nevesinjac,Džemil Nevesinjac i drugi.Nakon II. Svjetskog rata u pomenutoj kasarni je otvorena stolarija pod imenom „Javor“(1952-1961) u kojoj su se zaposlili mnogi poznati stolari iz Ljubuškog:Ahmo Delalić(stolar za stolare!),Selam Konjhodžić,Dedić „čita“ st.,Smajo Nevesinjac,Sadudin Omerhodžić,Fahro Orman,Kasim Mesihović,Meho(„Narod“) Orman,Franjo Mikulić,Ašik Osman,Haso Mesihović(Pivac)-direktor,Hasan Mesihović(Ćiše),Đulaga Hadžić(Prozor) i drugi.Nakon zatvaranja stolarije „Javor“-„gornja kasarna“ je poslužila za smještaj pojedinih porodica koje nisu riješile svoje stambeno pitanje.Vojna kasarna je prepravljena u stanove(ukupno 14) koji su zadovoljavali elementarne uslove života,jer je trebalo zadovoljiti higijensko-epidemiološke uvjete i drugo(konfiguracija terena,podzemne vode,prirodno zelenilo,zaštićenost od vjetra i zagađenog zraka).
Podsjetimo se starijih stanara koji su nas napustili ili koji su prešli u nove stambene objekte:
1.Alija Grljević i Ševala(Muhidin i Đemica);
2.Sira Mesihović r.Ibrulj(Kasim);
3.Anica i Rade Micić(Ljubo,Mira,Mića);
4.Ramiza Gujić (Omer);
5.Delfa i Jure Zovak(Marijana i Dominik);
6.Musema i Kadraga Karić(Nermin i Nermina);
7.Klima i Kasim Hajdarević(Salko i Sabiha);
8.Stoja i …?.. Šešlija(Slobodan i Slobodanka);
9.Kaja i Marinko Marinčić;
10.Nada i prof.Rade Prskalo(Zrinko,Zdeslav i Zrinka);
11.Kaja i Skender Pehar(..?…,Marija i Dražen);
12.Fatima i Ibro Maksumić i Selam Maksumić;
13.Kema Kadragić(Sabrina,Albina,Amira)
14.Ruža Brbor;
15.Zehra i Alija Tanćica;
16.Zehra i Asim Mušić i Zada Mušić;
17.Zejna i Abid Košarić ( Zlata i Zlatan Košarić);
18.Anica i Vlado(Mirkan i Vera)
19.Mira i Srećko Mišetić(pekar)-(Dragan,Dragica i Toni);
20.Kata i Mladen Pavičić;
Interesantno je spomenuti da je „Trgopromet“ na uglu istočnog dijela otvorio 50-tih godina prodavaonicu mješovite robe koja je zadovoljavala potrebe stanara kasarne i svih drugih na potezu Žabljak-Gožulj.Trgovci koji su radili u ovoj prodavaonici su bili:Husein Mesihović,zatim Ahmet Ibrulj-Buko,potom Munib Sadiković,pa Zuhra Mesihović-Mahić…
Inače,idući od Mostarskih Vrata do starog Pazara bile su četiri prodavaonice od 50-90 tih godina 20.stoljeća:Mostarska Vrata(Milenko „Dupić“,Kaže Majić),na Gožulju(Milka),,kod kasarne već pomenuti,i na starom Pazaru(Ćazim Fazlinović,Safo Mahić,Ferid Nevesinjac,Rusma Nevesinjac,Blagica Gašpar).Kao što je poznato nema više ni jedne!Nema ni naroda(kupaca).Pri(h)vatizacija!
Danas,na kraju kasarne,je sjedište MZ Gornji Grad koju vodi veoma uspješno Hasan Mušić-Hrta!
Druga kasarna nalazi se na potezu Pobrišće.Stuba.Njeni gabariti odgovaraju predhodno pomenutoj kasarni(i ona je smještena u smjeru istok-zapad a „lice“ joj je okrenuto prema jugu(sunčana strana).Tekst je napisan sa namjerom da pomenemo stanare obje kasarne u Ljubuškom i da se poklonimo sjenama onih koji su nas napustili i da čitanjem teksta evociramo lijepa sjećanja na osobe i njihova dobra djela!Oba objekta su bila „centar okupljanja“ i svega onoga što ide uz Njegovo Veličanstvo-Život!“Korzo“ na liniji Žabljak-Gožulj i na liniji Pobrišće-Stolac se odvijao pored pomenutih kasarni,-a kada je već „korzo“ onda je to ljubav-simpatija-radost-igra i sve drugo sa svojim finesama.
Pomenimo i stanare „donje kasarne“ koji su se sa vremenom mjenjali(jedni odlazili-drugi dolazili):
1.Enisa i Said Pašić(Atif i Ada);
2.Mineta i Omer Košarić(Batan,Džemila i Emila);
3.Hava i Avdija Ćatović(Nakif i Beba);
4.Vida i Mirko Grgić(Ivica,Vesna i Dubravko);
5.Anđa i Rajko Sorajić(Dragan,Mišo i Miro);
6.Ferida Konjhodžić(Behija,Mina i Emira);
7.Bega i Ahmet Konjhodžić(Emil,Amir i Ibrahim);
8.Bubalo Vinko i…?…(Marinko,Marina,Sanja,Mirjana);
9.Zora i Risto Šindik(Nada i Milan);
10.Hatidža i Mujo Mujanović(Mersija i Mirela);
11.Razija i Šerif Sadiković(Sadik i Nefisa);
12.Perić Ivan sa obitelji;
13.Slavica i Mile(Mrče) Živković-(Sanja,Gogo,Alen,Miro);
14.Zora i Marko Zovko(Miro i Mario);
15:Ajša i Nešed Konjhodžić(Nedžad-Neđo,Minka,Azra,Fahra,Maida);
16.Mira i Feodor Međugorac(Dražen,Silvana,Tanja);
17.Ljuba i Antuka Majić(Ozrenka i Perica);
18.Ruža i Branko Markota(Zdravko,Ivica Ivana);…
Svi su oni bili naše komšije sa kojima smo imali srdačne i prijateljske odnose.Rado smo se susretali i sviju se podsjećamo sa sjetom i dragim uspomenama.
Kad bi imali ono što nemamo,onda bi jednu od ovih kasarni pretvorili u muzej!Za takvo nešto potrebna su sredstva ali i vizija.
Vizija sa voljom donosi sredstva!
Ali to je neka druga priča!
Foto:Zlatan Lukenda
