Dr. Enver Imamović: Izgon muslimana iz Srbije

bajrakli-dzamija-beograd

Bajrakli džamija u Beogradu

Položaj Bošnjaka muslimana pogoršao se i u Srbiji nakon Karađorđevog ustanka(1804-1813).Srpski ustanici su posvuda progonili muslimansko stanovništvo,pljačkali ih i ubijali.To je poprimilo još veće razmjere nakon pada Beograda 1807.g.,kad je nastao opći pokolj „Turaka“,i to na prvi dan Kurban.bajrama.Računa se da je samo u Beogradskom pašaluku u to vrijeme živjelo 20.000 Bošnjaka.Od njih su mnogi pobijeni,ostatak pokršten a dio protjeran.Izvještaji govore kako je nakon toga među ustaničkim vođama nastalo razračunavanje oko raspodjele bošnjačke opljačkane imovine u mnogim srpskim gradovima,posebno u Beogradu.

Stradanje preostalih Bošnjaka u Srbiji nastavilo se i tokom II srpskog ustanka.Najzad,odredbama Jedrenskog mira sklopljenog 1830.g. između Turske i Rusije,usvojen je zahtjev Srbije,čije je interese zastupala Rusija,da svi muslimani moraju napustiti tlo Srbije.Uslijedila je masovna selidba(izgon) i većina je prešla Drinu i naselila se po Bosni jer se i u ovom slučaju uglavnom radilo o Bošnjacima.

Mnoge doseljene porodice dobile su nadimke po gradovima iz kojih su doselile,pa tako:Užičanin,Valjevac,Budimlija(Budimlić),Požegija,Kuršumlić,Biogradlija i sl.Oni koji su došli iz Novopazarskog sandžaka u narodu su dobili naziv Arnauti.

Posljednja naredba o izgonu muslimana (Bošnjaka) iz Srbije izdata je 1862.g.,što je sankcionirala i međunarodna konferencija,održana 22.09.1862.g. u Kanlidži(Turska).Osmanske vlasti su iseljenim Bošnjacima iz Užica i Sokola podigle u Bosni dva nova naselja na Savi-Gornju i Donju Aziziju(danas Bosanski Šamac i Orašje),tako nazvana po sultanu Abdulazizu.Samo iz Užica iselilo se 2.966 Bošnjaka.Jedan savremenik je opisujući njihovo iseljavanje zapisao:“Sve je otišlo plačući“.

O bošnjačkoj fizionomiji mnogih srpskih varoši,naprimjer Užica,govori podatak da je tih godina prošlog stoljeća u njemu bilo 2.000 bošnjačkih kuća i dvadeset džamija,a svega 80 srpskih domaćinstava.Po izvještaju engleskog putopisca Archibalda Pattona iz 1843.g. u njemu je bilo 3.500 bošnjačkih kuća a svega 600 srpskih.Slično se zbilo s Bošnjacima 1878.g. kad su istjerani iz Crne Gore.U svim slučajevima uglavnom se radilo o gradskom stanovništvu.Priliv velikog broja povratnika veoma je povećao broj muslimana u Bosni,što su pripadnici druge dvije vjere nerado gledali.Tako je pećki patrijarh Vasilije Brkić,koji je jedno vrijeme bio mitropolit u Sarajevu,pisao 1771.g:“Namnožilo se mnogo Turaka(muslimana) u Bosni,prvo što je mnogo Turaka pobeglo iz Ugarske,pa su se naselili u Bosni,a drugo što je Bosna zdrava zemlja,a Turci drže sve plodne zemlje pa se narod razmnožio mnogo“.

Zahvaljujući povratku Bošnjaka iz dijaspore spriječeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj domovini.Čitavo razdoblje 18. i 19. stoljeća bilo je,naime,u znaku najvećih stradanja i pomora Bošnjaka.Tursko Carstvo se nalazilo u teškom stanju i s velikim naporima je branilo stečevine i granice.Tamo gdje je bilo najteže slali su Bošnjake,prekaljene ratnike,koji su masovno ginuli u nebrojenim bitkama sa Austrijancima,Madžarima,Poljacima,Rusima,Mlečanima,Perzijancima itd.Samo u dvije bitke na perzijskom i ruskom ratištu izginulo ih je više od 30.000.Taj pomor je početkom 18.stoljeća dostigao zabrinjavajuće razmjere.

Kako jedna nesreća ne dolazi sama,javile su se epidemije koje su sa svoje strane desetkovale stanovništvo.Broj muslimana se u 18.stoljeću toliko smanjio da je u mnogim mjestima bilo zabranjeno klanjati džumu i bajram-namaz na musalama(otvorenim mjestima),kako domaći kršćani ne bi primijetili koliko je ostalo muslimanskog svijeta što bi ih ohrabrilo za pobunu,jer se uglavnom radilo o gornjoj društvenoj klasi čiji su bili podložnici.

Epidemije su,međutim,desetkovale i seosko stanovništvo(kršćane).Zemlji je bila potrebna nova radna(kmetovska) snaga pa je tako započeo novi val naseljavanja stranaca u BiH.To je trajalo promjenljivim intenzitetom kroz čitavo razdoblje 18. i 19. stoljeća,odnosno sve do Prvog svjetskog rata.

I ovaj put doseljenici su uglavnom bili iz susjednih zemalja(Srbije,Crne Gore,Hrvatske).Prvi val je uslijedio početkom 18.stoljeća nakon novog teškog pomora kuge.Mada je ta zaraza često harala najteže su bile one iz godine 1721-1732,1741,1744,1753,1761-1765,1773,1782,1781-1785,nakon čega je zemlja ostala polupusta.Pomor se nastavio i u narednom stoljeću.Najviše svijeta je pomrlo u razdoblju 1813-1818.g.Po izvještaju suvremenika pomor je prepolovio stanovništvo i mnogi krajevi su ostali potpuno nenaseljeni.Begovi i age su na svoju ruku dovodili potrebnu radnu snagu iz Crne Gore,Srbije i Dalmacije i naseljavali ih kao kmetove ili čifčije(zakupce) na svoja opustjela imanja.Bilo je slučajeva da su mnoge crnogorske i dalmatinske porodice bježeći od zla i neimaštine same dolazile i nudile se agama da ih prime na svoja imanja kao kmetove.Neki su sa svim ukućanima i imovinom koju su mogli natovariti na konja išli od mjesta do mjesta ili bi ispred neke aginske kule razapeli čergu i čekali u nadi da ih primijeti aga i ponudi im posao na svom čifluku.Kad bi kuga pomorila seosko stanovništvo tada bi same age išle tražiti novu radnu snagu.

Izvještaji govore da su novi doseljenici nalazili u kućama pustih sela čitave skelete pomrle čeljadi.Posvuda su se susretale kosti nepokopanih stanovnika jer su čitavi krajevi ostajali bez ijednog živog.Novi priliv stanovništva i njegov razmještaj dao je Bosni konačnu-vjersku sliku u onom obliku i rasporedu kakva je manje-više i danas.

Izvor:dr.Enver Imamović-Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH,SA 1998.

2002 Posjeta 1 Posjeta danas