KERIMA FILAN: JEZICI U BAŠESKIJINO DOBA(1730-1809)

Bosanski jezik Bašeskija naziva Bosnadža(tur.Bosnaca).Pisac ga spominje na više mjesta,i to kada u svoj tekst na turskom jeziku unosi bosanski naziv nekog pojma o kojem govori.Takvih primjera ima više:
„Taj razbojnik je imao crne oči,crne brkove,bio je debeo(sisman),na bosanskom se to kaže bukelast(bukelast Bosnaca derler).
„Te velike leptirove(kebir pervane) na bosanskom zovu prndelj“(Bosnaca prndely derler)
„Razlog tome je puno svijeta(kesret-i insan),na bosanskom se to kaže naroda“(Bosnaca narod).
„Bio je šaljivdžija,zasmijavao je ljude,znao je napamet mnogo junačkih pjesama na bosanskom jeziku“(Bosnaca olan kahriman turkiler).
„Taj čovjek je bio mlad,punačak u licu,na bosanskom to kažu rumen“(yuzi dolu,Bosnaca rumen).
U nekim drugim djelima bosanski jezik se spominje još i pod imenom Bošnakča(tur.Bosnakca).Riječ je sigurno samo o Bašeskijinom izboru jednoga od ta dva naziva.Ipak,zanimljivo je primijetiti da ime za bosanski jezik nije ujednačeno,da se izvodi i iz imena geografskog prostora i iz imena naroda koji živi na tom prostoru.
Nazivi za druge jezike koji se spominju u knjizi izvedeni su od imena naroda.To su,naime,jezici koji su obilježje osmanske kulture te je njihove nazive Bašeskija upotrebljavao u obliku u kojem su bili dobro poznati.
Naziv za turski su Turkče(mjestimično Turče) ili Turk lisani ili Turkidže.Turski Bašeskija ne spominje kao jezik Turaka,nego je za njega poznavanje ili nepoznavanje toga jezika kriterij kojim precizira socijalno-kulturni status nekih sugrađana.Tako je za jednoga zapisao da je „u stanju koristiti se knjigom na turkom jeziku“(Turkiyat kitablari okurdi),za drugoga da je „tečno govorio turski“(Turkice fasih soylerdi),a za neke je sugrađane zapisao da ne znaju turski(Turkce yogdi).Za izvjesnog Mustafu,koji je držao knjigoveznicu odmah uz dućan u kojem je on radio kao javni pisar,Bašeskija kaže da je „volio sve govoriti na turskom“(hep Turkce soylemek severdi).Takav zapis sugerira zaključak da je građanski sloj znao turski jezik.
Arapski je,prema Bašeskiji,bio jezik koji poznaju obrazovani ljudi.Taj jezik Bašeskija naziva Arebi i Arapča(tur.Arebi,Arabca).Perzijski je Farisi ili Fars a spominje se kao jezik koji poznaju neki građani Sarajeva.
Budući da su i turski i arapski bili jezici osmanske kulture,oni se ne spominju kao razlikovni element naroda ili njihovih pripadnika,nego kao edno sociokulturno obilježje osmanskih građana.Da je Bašeskija te jezike shvatao elementima osmanske kulture,osim naprijed navedenih bilježaka ilustrativna je i naredna bilješka.Opisujući Sarajliju hadži Mehmed-efendiju Velihodžića,on kaže da je u učenosti nadmašio svoga učitelja jer je znao i perzijski jezik(Farisi bilurdi).Znanje(nekoga od) ta tri jezika treba smatrati obilježjem kulturnog identiteta građana u Osmanskom carstvu.
U Bašeskijinoj knjizi spominju se još neki jezici.Jedan je grčki-Rum lisani.Taj jezik je poznavao neki „mlad i dobar čovjek,kršćanin po imenu Serende.Ovako sročen zapis ne daje pouzdanu informaciju o etničkom identitetu tog mladića,premda se,sudeći po podatku da se „ovdje oženio“(bunda evlenmis) može pretpostaviti da je kao trgovac došao u Sarajevo(imao je dozvolu da trguje hašišom) i da se tu nastanio.Ako ta pretpostavka odgovara stvarnom stanju,onda je dobro primijetiti da Bašeskija za tog čovjeka ne spominje etnički identitet nego reeligijski:on je „Serende kefere koji zna grčki jezik“.
Drugi je jezik Jevreja.Bašeskija ga naziva Jahud lisani(tur.Yahud lisani).Spominje ga u zapisu o izvjesnom Mustafi Zeheru,građaninu Sarajeva koji je bio vrlo inteligentan,“što jednom nauči,nikada ne zaboravi“.Taj Mustafa je znao i jezik Jevreja.Bašeskija vjerovatno misli na jevrejskošpanski,jezik kojim je govorilo jevrejsko stanovništvo u Sarajevu.Naziv jezika ovdje nije elemenat koji rzlikuje osobu o kojoj zapis govori,nego preko te osobe razlikuje one građane kojima je to jezik privatne komunikacije.Treba primijetiti da je jezik Jevreja u ovome Bašeskijinom zapisu dobio naziv preko zvaničnog imena naroda(Yahud),a ne preko nezvaničnog(čifut).Zbog svega toga u ovome se zapisu Jahud može shvatiti i kao oznaka etnije a kriterij za pripadnost toj etniji je kulturna odrednica—jezik.
Izvor:Kerima Filan-Sarajevo u Bašeskijino doba(jezik kao stvarnost),SA 2014.