Ponekad,uvečer,dok sunce zalazi noge me same vode kući.Presvlačim se i namještam na sećiju.Posmatram Neretvu kako ravnomjerno teče.
Opet je jedan od onih dana kad teta Zehra pokuca na vrata i uđe.Lice joj je vazda nurli.“Bujrum majčice“,rekoh.
Prišla mi je i dugo gledala bilješke na stoliću,zatim je iz džepa izvukla solnicu i napravila pokret kao da soli po bilješkama.Dok sam je ja znatiželjno gledao,govoreći:“Sinko,hoću da ima i moje soli u toj tvojoj čorbi,sjede na sećiju.
„Slušaj sad:
Lov lovio Vilić Huseine,
Pokraj dvora Zaim Alaj-bega.
Gdje živjela Zaim-begovica,
I begova mlađana sestrica.
Progovara Zaim-begovica:
Zaovice,po Bogu sestrice,
Lijep li je Vilić Huseine,
A ja nemam od srca evlada,
Da je s njime noćcu prenoćiti,
Imala bi* od naramka čedo!“
Smijemo se,vidi ti nje,što djevojku na grijeh nagovara.
Prelazi na drugu pjesmu:
„Haj!Sinoć paša pašinicu kara:
Što će tvoje šćeri po pendžeram?
Ona mu se teško okljinjaše?
Nije Safa-tako mi musafa,
A ni Raza-tako mi namaza,
Ni Emina,mojega mi dina!
Za Hajru se oklinjati neću,
Jer je Hajra nemirna djevojka,
Ona džisa po džamli pendžera,
Da posmatra Mostarane mlade.“
Konj zelenko rosnu travu pase,
Načas pase,a čas prisluškuje
Gdje djevojka svoju majku moli:
„Ne daj mene majko za nedraga!
Volim s dragim po gori hoditi,
Neg* s nedragim na šilti sjediti;
Šilta će se,majko,poderati,
Meni nedrag do groba ostati.“
Zaljulja se mostarska munara,
Potrese se mostarska ćuprija,
Mujezini učit prestadoše,
Zašutiše softe u medresi,
kad zapjeva Lakišića Zlata.
Odjekuje po kršnu Mostaru,
Pa niz luke i niz kadiluke.
Svak se divi Lakišića Zlati,
ponajviše do tri mujezina.
Karala je ostarjela majka:
-Zlato,šćeri,da od Boga nađeš,
Jedna pjesma stotinu harama!
Kad te čuju do tri mujezina,
Uhvate ih derti na munari
Pa ne uče namaskog ezana,
već slušaju tvoju pjesmu,Zlato.
Nemoj Zlato,činiti harama,
Nemoj,šćeri,proklet će te majka!
Progovara Lakišića Zlata:
-Ne kuni me,moja mila majko!
Ja ne pjevam porad mujezina,
Nit softama dertove razbijam,
Ja ne činim božijeg harama,
Već ja svoje kahare razbijam.
Kad zapjevam s Luke na Carinu,
Pjesma ječi do carske tabije,
Do onijeh carskijeh nizama.
Međ* njima je gondže Mehmede.
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije
jauklije,Lakišića Zlate,
što ga čeka tri godine dana,
dok joj Meho iz askera dođe.
Kad me sluša gondže Mehmede,
njemu lakše carski asker biva…….
Ova žena,vrijedna poštovanja,teško se uspravi i ode od mene pognuvši umorna ramena.Srbi su iz sanduka sa starim stvarima odnijeli najdraže i najvrijednije uspomene.Njoj su ostale samo tendžere i ibrici.
Je li se ikad čulo da su se vratili prošli dani?Zar vrijeme ne malje i nas?Čemu brinuti i tugovati?E to,ne biva!Nije u našim rukama!
Izvor:Altan Arasli:Mostarski most,2006.
Pripremio:Kemal Mahić