Podne samo što nije! Poput haljinke što se zakači za trn pa ti zaustavi korak, pogled mi zape za demire. U staklu, hvataju se zrake sunca, i prave blještavilo od kojeg mi, tamo vani, remete sliku. Još malo protegnem vrat, i kao kroz iglene uši provukoh pogled napolje. Vrijeme curi vidljivo kao u pješčanom satu, i svaki trenutak se bilježi tu pred očima. Prolaze brojni koraci bijelih nogu, tek izvučenih na ovoproljetno sunce, golišavih, ašićare da abdest izgubiš. Ja svoj pogled zavezah za onu žutu ogradu ispred ulaza u zgradu, odakle treba doći moj dragi prijatelj. Hafiz je uveliko proučio Jasin nekom rahmetliji iz mahale i dade išaret mladom mujezinu da privede kraju, pa onda salavate i ezan tačno u podne. Na vakat! On će do tada izaći tamo između sofa na ulazu u džamiju, selamiti džematlije i upitati za zdravlje. Pogledom pobrojati prisutne, ali i odsutne, a da nikoga ne prozove. I malo reda uvesti! Nikome da nije tijesno, a opet svi da stanu i da je svima komotno. Pored mene lijevo, dvojica braće blizanaca, sjede i slušaju. A zamalo će nabrojati dvjesto godina. Zajedno! Sad će i slikar doći pomislim, kad mu izmoli glava uz basamake na mahfilu. Šuti, a očima kao kistom prelazi džamijske bijele zidove i slika!?
Eno i Hasana, mašio kapiju. I sad će sjesti na stolicu bliže mimberu. Hasan je zagrlio stotu, nije šala, i još je ne pušta, niti namaza propušta osim kada je veliko padanje. Eno i starog komunjare što je u crven vakat bježao od džamije a sada u prvom safu zaposjedne položaj, kao da ga je dobio po partijskoj dužnosti. Već su maločas prošli novopartijski prvaci što se redaju pored njega a nisu na partijskom sastanku. Bilesi im se rokovnik aktivnosti nešto poremetio. Eno i pijačar Brko, po običaju žuri u šadrvan po abdest. Ako ugrabi koji minut na drvenim basamacima, malo će dremnuti ili brojati pare. S njim nikad nisi načisto! I kada ima butun mjesta u džamiji, on klanja na drvenim basamacima. Kao ono jaje na kantaru, ni tamo ni vamo. Priteže uvijek ukrivo a teško ga umiriti.
Terezije, šejtanu igračka!
Eno i hadžije sa zelenkapicom na glavi, sivo odijelo i kravata, izmače mi u prozorskom viđenju. Koraka uspravnog, ujednačenog, a kada kroči u džamijski prostor, ne dodiruje ćilime stopalima. Hoda nečujno! Sjedne blizu mimbera iza mujezina i riječi ne progovara. Obrve mu i brada bijele se kao da su od pamuka a u dugim mršavim prstima vrti se tespih. Pa se ponekad čuje njegov zveket kao kiša rodnica što se u oluku javi i obraduje domaćina u neka doba noći. Ne viđoh doktora, nekad vrsnog dječijeg ljekara u gradu, kad sjede sa svojim sinom do mimbera, odmah pored hafiza.
Eno i Mustafe, dobrog miskina, srikt’o se lijepo. On svaki dan započinje novom pričom, a uvijek iste uvodne rečenice :“Kaže Mustafa…“ ili „Reci Mustafa“. I tako po vazdan! Hoda pijacom i okolo nje, i ponavlja ono što je ujutro izgovorio. A pijačari pohlepni na dunjaluk tjeraju ga od svojih tezgi. Nikom on hinle ne čini! Samo, ko ga umije slušati, Mustafa zna često pogoditi šta će se desiti u gradu, taj dan ili koji dan kasnije. I niko poslije ne zove Mustafu da mu pokuči šta i kaže: „Ejvala Mustafa!“ Niko!
Džamijski hizmećar prostire još pokoju hasuru po kamenoj kaldrmi, neka se nađe. Razletio se poput vrapca na ljetnoj žegi, što se razigra u dvorištu i veselo cvrkuće. Eno i stari Kemo, nekad bio mujezin, taman sjeo na sofu u svom zelenkastom mantilu i izblijedjelom fesu. Nabrojao je puno godina, ali zna i na cičoj zimi ostati tu na sofi ispred, da se ne gura u džamijski prostor gdje je toplije. Sjedi on tako oborena pogleda, šuti, kao da je potrošio sve riječi na ovom dunjaluku. Ma, što li mi ga nema?
Protežem vrat tamo za pogledom i tiskamo se skupa među demirima, ali jok. Napolju bezbroj tuđih koraka među kojima ne poznajem njegove. Uprem pogled u žutu ogradu i čekam. Na trenutak, u svakom prolazniku mi se učini da je on, i brzo opet, bi da nije. Minute čekanja se otegle k’o gladna godina, a ona kazaljka na zidnom satu, kao mlad pastuv kada pokida dizgine, skače li skače. Prebacujem se s noge na nogu, stežem koljeno sa obje ruke da se bolje utišam. I hadžija Vahid sjeo pored mladog mujezina, prebire tespih i čujem njegov šum.
Eno još jednog mog dragog prijatelja! Stari džematlija, zamače kroz dvorište. Nekad britko pero, veliki majstor za novine. Kažu dvadeset i jednom uz kolege iz „Oslobođenja“ sjedio sa Titom. Nije šala! Bio na kineskom zidu, i u onom visećem manastiru, gdje malo ko može zaviriti. Obišao i Mongoliju, tu zemlju Džingis-kana. Zatim hodio po Teksasu, zemlji kauboja. Butun svijeta hodoljubio, a da se nikada nije penjao na prste da dodirne zvijezde. Bio je urednik „Oslobođenja“ na slobodnoj teritoriji u minulom ratu. Prozvaše ga, svjetlom riječi u okupiranoj Bosni. I nije dao da se novine ugase! Kad je ovdje nestalo papira, štampao ih je u splitskoj „Slobodnoj Dalmaciji“ i donosio kroz barikade. Danas dobrohod, ljudima od pomoći šta god zatreba. Ja mu ustadoh i donesoh stolicu, jer znam da mu se teško u koljenima savijati a on je odmah dodade starom hadžiji u safu iza, i veli:
„Neka! Ja ću opet nekako, njemu je potrebnija.“
Drag insan! Tako mi barnu ovu moju dušu, rastopi je na toj ljudskoj toplini k’o grumen mlada masla na jakoj vatri. Eto, razloga više, da se nađemo u gradu i eglenišemo o književnosti i još o nečem. Susretljiv u svaki vakat i kako reče, radi samo za ahiret. Isuče on ponekad i svoju retoričku sablju, što je okalio u rijeci Uni, pa zasječe tamo gdje zatreba. Umije to činiti s mjerom i na pravom mjestu! Samo nikad uprazno i nikad bez razloga.
Ljudi se olakome na dunjaluk, a on to ne voli i neće da prešuti. Na prijestolju sebičluka, uljuljkani u pamuku vlasti, kao da su se tu rodili, oni ne vole istinu. Samo ni moj prijatelj, majstor za novine, ne voli laž. Pa šta ćemo sad?
Nema ga, Boga mi! Povirujem opet, sada već dobro nestrpljiv. Rukom zatežem šav na vehtoj čarapi i strah me da ne progulim i napravim prolaz nožnim prstima. Pa još i te sramote! Vriska i smijeh tamo napolju. Tandrc, koji s proljeća, i insan i hajvan i svaka travka, proživi na svoj način, opet mi prekide misli. Tijesan mi bi onaj komad stakla da sagledam tu predstavu što se na trotoaru prikazuje. Uh! Pa ja sam sa druge stane demira. U džamiji!
Zagrljen bijelim zidovima na kojima su lijepo poredane levhe izrezbarene u drvu i u bakru, sa ajetima koji mi začas odagnaše ružne pomisli. Ispred ulaza u zgradu, sada ne vidim nikog. Kao da niko više tu i ne stanuje. Iako zgrada broji više stanovnika negoli ijedno selo, što sada broji po ovim okolnim brdima.
Ama niko, niti da uđe niti da izađe!? Šta li je s njim? Uh, eno mu sin!
Mlad magistar ekonomskih nauka i već iskusan u poslu, preuzeo sve poslove u preduzeću. Kada hodi, kao dječak što nečujno korača za leptirovima u cvjetnom polju. Oslanja se na prste, da zemlju ne uvrijedi, a na licu razvuče blagi osmijeh. Bez riječi! Svojom blagošću još je nekako dijete, sve dok ne progovori. A onda čuješ čovjeka, plaho načitana. Bogobojazan i dobar, da mi se na trenutak učini, kako mu otac kraj mene sjedi. Naučio, bezbeli!
Još ga nema? Bože, da nije kakav devar?
Sinoć mi poslao poruku u kojoj opet brine za mene i dovi Uzvišenom Gospodaru da me obaspe Svojom milošću. Pa mi na kraju piše, kako to nije rekao nikom, da se nikada nije tako loše osjećao. Svosve slabo! Od sabaha sam razmišljao da mu se javim, da ga makar s vrata vidim. Opet, ako nije nikome govorio do meni, morebit neće mi se javiti. Zaigraše misli kao mušice u ljetni akšam, pa ih pune i oči i uši. Vrte se ukrug i prave mi pometnju da se zaboravim gdje sam. Čujem ih kako zuje, kako se nadmeću, koja će mi prije nauditi. Osjećam, kako se i na jeziku redaju, a nisu nikako za reći. Samo bih pljunuo, al’ haj u džamiji! Ne ide, pomislih.
Zar nećemo i danas, zajedno u kahvi, slušati onu hafizovu pripovijed. Kako je neki hodža, još za Austro-ugarskog carstva, u Sarajevu, za vrijeme ramazana koji bi usred ljeta, bahnuo svojoj kući. Hanuma razvlačila jufke za pitu a on će ti, gledajući je onako s leđa u potankim dimijama, pohlepno i strasno upitati: „Posti li se tebi, moja hanumo, šezdeset dana?“ Helem, bi, šta bi, pa i hodža je samo živi stvor. Ne zna se da li su njih dvoje ispostili svih šesdeset dana, ali kada se puno godina kasnije, nakon ovog zadnjeg rata, događaj prepričavao u Sarajevu, jedna lijepa hanuma uzdahnula je i rekla: “Eh, to je bila prava ulema!“.
Ili će nam ispričati onu o čobanu i Šarovu. Naki čoban, nije nikako mogao prežaliti što mu je uginuo pas Šarov, pa ga ukopao kao da je insan i još mu nišane udario. Stigla vijest do kadije a on će ti odmah narediti da mu privedu čobana. Kada ga privedoše, kadija ga poče strogo ispitivati. Vidio čoban, odnio vrag šalu, pa će ti kadiji: “To je bila posljednja želja mog Šarova. Samo ima još nešto…“ „Kazuj nesretniče!“ reče kadija požurujući. „Šarov je ostavio oporuku da se kadiji ima dodijeliti dvadeset ovaca“ istrese brzo čoban. Kadija sav u čudu tada reče čobanu: “A, od čega je rahmetlija umro?“. Tale se tada nasmijao, što nije nikako, ima dvije godine. Ama, svi smo se smijali da se kahvana tresla. Vratih se mislima u džamiju i pogledom dole bliže minberu.
Hafiz klimnu glavom i mladi mujezin poče donositi salavate. Bacim pogled na ona ulazna vrata, ne bi li ga ugledao. I već mi dolaze misli kojima se ne znam oduprijeti. Brinem da neće doći! Hafiz još pravi red i zove ispred minbera da pita ima li mjesta na mahfilu. Ja malo iskrenuo nogu ustranu, ne bi li sačuvao ovo jedno mjesto sa moje lijeve strane, sve se nadajući da će bahnuti. Krupna ljudina stoji iznad mene, pogleda me, ne govori ništa. Ma nije mu mjera za ovaj mali prostor, a opet ako nagne valja ga pustiti. Ja čuvam, pa eto! Još jednom provučem pogled kroz demire kao da ga kroz trnje provlačim i osjetih nekakav bol. Kad, eno!
Žuri moj dobri prijatelj i već mašio onu žutu ogradu. Za koji tren nađe se iza leđa a ja se brže-bolje pomakoh da sjedne. Ispod prosijede brade provirivao je osmijeh kao sunce iza debela oblaka. Stisak ruke mi reče da je bolje. A mene uze toplina kao nekad dok sam još kao dijete bio povazdan na liguranju, pa u akšam ušao u toplu sobu. Sve mi gori od nake vatre. Prijatelj šuti i nakon ezana podiže ruke. Ja za njim, pa kao dva para krila da su u zraku. Hoćemo poletjeti. Što ti je insan?! Osjeti se tamo, gdje oko nije i neće nikada zaviriti.
Jer, prijatelji su kao prozor kroz koji zaviriš u svoju dušu, strahom napunjenu. A njihova duša dođe ti opet kao demiri. Čvrsto te čuva i od uroka i od uskoka. Dadne ti očima da vidiš dunjaluka taman koliko treba. Još kada skupa vežete ruke u pojasu, pred Jedinim Gospodarom, zaboraviš i na ovodunjalučku gospodu. I poreznike i zelenaše. I pijačare i miskine. I alime i softe! I vjernike i one koji se samo čine. I znane i one što se neznanjem rasipaju, pa korovom zemlju zasijaše. Svi oni, budu ti neviđeno! Sve ono ružno što ti promakne, bolje je da nisi ni vidio, ni čuo. Jer u tome nećeš samo izgubiti abdest, nego i obraz. Samo se u prozoru prijateljstva, čovjek može potpuno iskreno ogledati.
Tamo se lice cakli, kao u mlade djevojke što čeka svatove!