SAMEDIN KADIĆ: POVEDI I HODŽINICU SA SOBOM

stav( …)Friedman naše doba opisuje sintagmom „doba ometanja“:više niko nigdje(ni u planini,ni u džungli,ni u džamiji) ne može polagati pravo na svoj intimni,blaženi,eskapistički mir.

Ali,ali,ali…Možda je zapravo uvijek tako bilo.Uvijek se neko nekome miješao u frekvenciju,upadao u intimni prostor i kvario mu ćejf.Zanimljivo je dokle to samo može ići!Priča jedan efendija,u povjerenju,u živoj žuči,kako se jednog tmurnog jesenjeg popodneva-davno,davno,još dok je službovao na jednom našem selu-vratio s ikindije i zatekao kuću tihu kao poslije granatiranja:djeca su otutnjala na igralište,povjetarac je nježno milovao zavjesu na prozoru.Osmjehnuo se zavodnički ženi-koja je upravo bezuspješno pokušavala odvrnuti vražiju teglu bestilja koju je zatvorila njegova majka-i nije mnogo prošlo,a oni su se našli u ljubavnom zagrljaju.Kažemo „ljubavni zagrljaj“ iz čiste nostalgije za ljubavnim romanima iz ratnih dana kada se čitalo sve što se moglo posuditi,mada vi ovdje možete sami upisati izraz,riječ ili sintagmu koji su vam po volji i ljepše vam i vjerodostojnije zvuče—sve je dopušteno pošto se radi o halal-raboti.Nema potrebe da se lažemo,jedan musliman i muslimanka koji su u braku mogu raditi što hoće,a i mi to možemo nazivati kako hoćemo,već prema afinitetima i manirima.I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal,dok su,takoreći,obavljali svoju vjersku dužnost,neko samo bahnu.Šefika,starija džematlijka,dosadna kao čvor,stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča.

„Selam alejk,efendija,ja te došla zvati kod mene na mevlud u petak navečer.“

Nosila je aparatić u uhu i redovno mu pravila mikrofoniju u džamiji.Ali nije joj valjda sad trebalo crtati.

„Dobro,samo izađi!“,gestikulira efendija rukom ljutito.

I Šefika izađe.

Nije mogao vjerovati!Kad mu je onomad upala Ramiza dok je u šorcu gledao utakmicu i pitala ga hoće li kupiti ponjavu,umalo joj nije opsovao i ponjavu i onoga ko je istka,ali sada,sada nije imao riječi.Sad je bio go pod dekom iza kauča.Život mu se zgadio.

Ali,šta da se radi,već se bio ubarabatio,nije džaiz ostavljati posao napola,te krenu da završe-uz stanovite motivacijske napore-ono što su počeli.Zaora hodža svoju njivu ponovo,da se nadovežemo na jednu metaforu iz plemenitog Kur*ana,kad neko ponovo upade na vrata.Hodža opet odbaci plug i hitro nabaciše deku preko sebe.Opet Šefika!

„Zaboravih ti reći da povedeš i hodžinicu.“

Izvor:STAV

2010 Posjeta 1 Posjeta danas