Sarajevo,s obje strane zida,
S obje strane rijeke,
1992-1995.
Ko plače iza zida?
Ako je naš
Da ga žalimo.
Ako je njihov
Da ga pustimo
Nek plače
Neka krepa
Neka gladuje
Neka samuje
Ali ako starica kakva iza zida plače?
Ako usamljeno dijete iza zida plače?
Djevojčica silovana?
Nemoćni roda nemaju
Ni vojske ni partije
Ni riječi utjehe
Šta sa nemoćnim?
Neka ih
Jebat ih
Nisu naši
A nisu ni njihovi
Vidiš da su ih nama ostavili
Nek plaču
Neka krepaju
Neka gladuju
Neka samuju
Ali ako nisu ni njihovi ni naši
Čiji su onda?
Mislim da su naši
Treba da su naši
Mi smo nemoćni oni su nemoćni
Naši su
Nisu naši
Neka ih
Jebat ih
Nisu naši
Nisu ničiji
Ko im je kriv?
E vidi kakva si—
Eto tvoji su!
Ma tebe treba ostavit iza zida k*o i njih!
P.S. I ove,2012.godine,u mojim mislima odvija se rat kroz koji sam prošla 1992-1995.Ova pjesma još je jedan način da,mimo ideologija,politika i novoformiranih „država“,progovorim o tome da nema pravednog rata,da civili,u svakom ratu,nemaju ništa osim ove pjesme,kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava,tuče,muči,zatvara,ranjava ili ubija.Civili-kolateralna šteta svakoga rata i svih sukoba svih vojski i ideologija na svim prostorima,posebno nacionalističkih.
Moja nana,koja je umrla 1995.godine,a rođena je 1911.,kroz svoj život preturila je tri rata:Prvi svjetski,Drugi svjetski i ovaj,ko zna koji balkanski.Moja majka,rođena 1930.,doživjela je,i preživjela,II svjetski rat i ovaj,ko zna koji balkanski.Slijedimo li ove neobične brojke i njihovu simboliku,moja kćer,rođena 1996.godine,neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici.I živjeće zdravo,sretno i dugovječno…Samo da zlo ne čuje.
Izvor.Biblioteka Sarajevo(Literarno mjerenje grada),SA 2012.