DEJTONSKI DNEVNIK IVE KOMŠICA (II): Tudman spreman predati Srbima cijelu Posavinu, Izetbegovic traži Brcko i Doboj!

dejton2Tronedjeljni dramaticni pregovori, vodeni u bazi americkog ratnog vazduhoplovstva “Wrigth-Patterson” u Daytonu, okoncani su na današnji dan 21. novembra 1995. parafiranjem Mirovnog sporazuma kojim je stvorena pravna osnova za uspostavu nove države BiH, kao sljednice Republike BiH.

U službenoj delegaciji BiH koju je u Daytonu predvodio tadašnji predsjedavajuci Predsjedništva BiH Alija Izetbegovic, medu ostalim, sudjelovao je i dr. Ivo Komšic, u svojstvu hrvatskog clana Predsjedništva BiH, koji je u dogovoru s uredništvom „Slobodne Bosne“ svakodnevno bilježio najznacajnije dogadaje i vlastite impresije povijesnih pregovora. Dnevnik Ive Komšica, publiciran u „Slobodnoj Bosni“ prije ravno 21 godinu, predstavlja dragocjeno svjedocanstvo burnih pregovora kojima je okoncan rat i uspostavljena nova državna arhitektura BiH.

9.11.1995. (noc)

Današnji dan je takoder bio naporan. Jutros smo imali kratak protokolaran susret s hrvatskom delegacijom na kome je potpisan Sporazum o oživotvorenju Federacije, Tudman je došao sinoc. Sporazum su potpisali, uz ostale, on i Izetbegovic. Kratke uvodne napomene dali su Holbrooke i Steiner. Takoder, zamolili su da se o ovom Sporazumu šuti 24 sata, i da se objelodani tek sutra, kada dode Christopher.

Odmah nakon ovog potpisivanja nastavljen je razgovor s Holbrookeom. Mi smo inace trebali imati zajednicki sastanak sa Srbima, medutim, Holbrooke je promijenio taktiku pregovaranja. Iskljucio je zajednicke sastanke, jer, kako je rekao, ne želi slušati pateticne price o povijesti, kao jucer. Od sada ce voditi pregovore odvojenih soba. Zato je imao s nama odvojene sastanke. To je s prekidima trajalo sve do maloprije.

Naša delegacija je danas postigla još jedan važan sporazum. Naime, dogovorili smo kako osigurati nacionalne interese u saveznom parlamentu. Nakon kratkih nesuglasica Izetbegovica i Zubaka, te intervencije Holbrookea da stav po tom pitanju mora biti jedinstven prema Srbima, dogovoreno je da se nacionalni interesi osiguraju u parlamentu, u jednom njegovom domu. Druga pitanja su lako usaglašena.

Holbrookeovi pregovori sa Srbima nisu dali rezultat. Dobili smo njihovu mapu na kojoj traže više teritorije nego što su imali prije posljednjih vojnih poraza. O ustavnim aranžmanima još ništa nisu rekli, o Sarajevu takoder.

Mi smo ponovo inzistirali na planu Kontaktne skupine i tražili da Srbi svoj prijedlog nanesu na taj plan da bi se vidjela razlika. Mene je zanimalo šta je Zubak dogovorio s Tudmanom, kako cemo vratiti Posavinu. Zubak mi je rekao da je to sve u redu, da ce se Posavina tražiti nazad za racun novoosvojenih teritorija u Krajini. Ako je tako, dobro je.

Strepim od onog što je Miloševic ovdje javno ponovio nekoliko puta – da se s Tudmanom dogovorio da ce Posavina pripasti „Republici Srpskoj“. Niko ga još nije demantirao niti javno protestirao na te njegove tvrdnje. Vjerujem da je i Zubak cvrst u stavu oko Posavine. Ukoliko na tom pitanju ostanemo i potpuno sami, inzistirat cu na Posavini. Taj teritorij i te ljude niko od nas ne smije prodavati.

11.11.1995. god.

Posljednja dva dana obilježio je dolazak Christophera i ceremonija potpisavanja sporazuma o

oživotvorenju Federacije. Amerikanci su jucer u 13.30 sati, u skladu sa svojim smislom za ceremoniju, priredili svecano potpisivanje tog sporazuma uz sudjelovanje Christophera, Holbrookea, Steinera i njihovih suradnika.

Ceremoniju je otvorio Christopher, a zatvorio Holbrooke, a osim potpisnika govorio je i njemacki ambasador Ischinger (Time je dato do znanja da su pokrovitelji Federacije SAD i Njemacka).

Zubak je govorio bez pripremljenog teksta, ali sa dobrom koncentracijom i jasnom misli: u BiH je temeljno pitanje nacionalna jednakopravnost tri naroda.

Posebno težak položaj imaju Hrvati jer su najmalobrojniji, te, radi toga, treba otkloniti sve poteškoce koje ih tjeraju da se stalno bore za prava koja su drugima pretpostavka. Izetbegovic je govorio kratko, ali je jasno dao do znanja da sve izgovorene rijeci ništa ne vrijede ukoliko se, u skladu sa njima, ne djeluje. On je ostavio drugima da procjenjuju velicinu ovog trenutka i svecanosti, jer ce oni sigurno to ciniti na osnovu ucinjenog. Njegova uzdržanost je bila vidljiva, ali nije umanjivala znacaj sporazuma i svecanost njegovog potpisivanja.

Tudmanov govor je bio napisan, kao i Izetbegovicev, ali ni po cemu prepoznatljiv. On je bio opci i frazerski. Dok su sjedili za svecanim stolom i dok su govorili, meni je kroz glavu prolazila cijela povijest hrvatsko-muslimanskog sukoba, te udio svakog od njih u tome. A stol je bio impozantan: slijeva nadesno – Orucevic, Brajkovic i Koschnik iz Mostara, zatim Tudman, Christopher, Izetbegovic, Zubak, Silajdžic i Prlic.

Prvo, sjetio sam se toga kako vecina njih nisu imali nikakvog pozitivnog udjela u stvaranju federalnog koncepta BiH i samog Vašingtonskog sporazuma. Sjetio sam se onih dana kada smo u State Departmentu fakticki, Silajdžic i ja izdiktirali, posredstvom Redmana, Vašingtonski dokument. Jedini covjek koji je podržavao tada federalno uredenje BiH bio je Ganic. Svi drugi koji su tada bili u delegaciji R Hrvatske bili su protiv, na celu sa Šuškom, koji ih je držao na telefonskoj vezi iz Zagreba. (Sada je Ganic sjedio u publici pored Šuška).

Za stolom su sjedili ljudi koji su zaokupili svjetsku pažnju, kojima su Amerikanci i Nijemci, u skladu s diplomatskim manirom, dijelili komplimente i isticali zasluge. Ja sam stalno pokušavao u glavi spojiti ove osobe sa ceremonijalnim trenutkom, dozvati u svijest osnovne cinjenice o ovim ljudima. Sjetio sam se njihovog životnog puta, posebno njihovih uloga u ovom ratu. Te su mi misli prolazile kroz glavu, pomiješane su zebnjom da naše sudbine zavise od njih, da mir u našem regionu zavisi od njih, da je cijeli svijet zaokupljen njima i u njih polaže nadu.

12.11.1995. god.

Današnji dan, nedjelja, potrošen je u sumiranju rezultata dosadašnjih razgovora. Danas smo vec imali sva predložena dokumenta buduceg sporazuma, vjerovatno pretposljednju verziju, i trebali smo dati konacne primjedbe. Tek kad smo otpoceli razgovor o materijalima koji su bili pred nama, vidjelo se koliko još neriješenih problema ima.

Prvo, iznenadio je Šacirbej sa svojim komentarom cijelog projekta. Govorio je o tome kako zemlje EU, sa svoje strane, ništa ne obecavaju u implementaciji buduceg sporazuma, posebno kad je u pitanju provedba i organizacija buducih izbora, zatim, kako SAD takoder ne mogu garantirati dovodenje svojih snaga u BiH, skidanje embarga i tome slicno, Da stvar bude gora, postavio je pitanje – šta, mi dobivamo ako potpišemo sporazum po kome legaliziramo i legitimiramo „Republiku Srpsku“, njenu vojsku, policiju i ostalu strukturu.

Govorio je o svemu kao da je odnekud banuo. A upravo je on stvarao pretpostavke za ove pregovore u u Genevi i New Yorku: Lazovic mu je to cak rekao.

Imao sam dojam da je Šacirbej sve htio vratiti na pocetak, da se necega prepao. Inace, cini mi se da kod nekih ljudi, medu nama, postoji veliki strah od potpisivanja mirovnog sporazuma, od stavljanja tacke na rat. Bojim se da je kod Muslimana u ovom ratu i njihovom velikom žrtvom, izvršena takva identifikacija sa BiH da ce se teško pomiriti s cinjenicom da ovu državu moraju dijelili s drugima. Strah da ce im biti oteto tlo ispod nogu je veci od spremnosti da se stvara povjerenje prema drugima. – Ipak, nisu svi zavjerenici protiv njih, ni protiv BiH. Bojim se da je za njih neprijatelj svako ko na BiH ne gleda istim ocima kao i oni.

Prije svega, danas smo definitivno otklonili neke nesporazume i naša delegacija može nastupiti jedinstveno i prema medijatorima i prema Srbima. Zubak je dao neke kljucne primjedbe na distribuciju funkcija izmedu Skupštine, Vlade i Predsjedništva BiH. Dogovoreno je da Skupština bude dvodomna i da jedan dom ima u rukama mehanizme zaštite nacionalnih interesa, da se funkcije Predsjedništva smanje a veca vlast ostavi Skupštini i Vladi.

Dugo se raspravljalo o državljanstvu, u cijoj nadležnosti treba biti i kako sprijeciti zloupotrebe državljanstva na buducim izborima. I o ovom problemu postignut je kompromis i otklonjena mogucnost da se manipulira državljanstvom onih koji su ga stekli u ratu na razne nacine.

Ovaj sastanak je pokazao da se oko svega može postici dogovor, samo se treba sastajati i otvoreno razgovarati.

Danas smo imali važan sastanak sa Schwartz Schillingom. Na sastanku smo bili Izetbegovic, Lazovic i ja. Schilling je dao svoju procjenu cijele situacije i program kako bi se stvari mogle odvijati. Inzistirao je da shvatimo da se prevelikom željom da za stvaranjem suvremenih institucija i prenošenjem vlasti na njih ne onesposobi Federacija.

Smatrao je da ce se dugo vremena fakticko stanje razlikovati od normativnog, te da ce Srbi blokirati zajednicke institucije. Ukoliko se Federaciji vec sada ne ostavi veliki prostor, ona bi se mogla potpuno paralizirati. Njegov je stav bio da Federacija mora imati mogucnost funkcioniranja u punom kapacitetu i da vremenom preuzme na sebe sve funkcije projektirane države i reintegrira “RS”. – To su, gotovo doslovce, stavovi koje je Izetbegovic javno iznosio nekoliko puta a koje sam i ja ovdje zastupao.

Schilling je poseban problem vidio u stavu Silajdžica, koji se zalaže za jake centralne funkcije Vlade, i pokušao je uvjeriti Izetbegovica da Muslimani moraju podijeliti vlast sa Hrvatima u Federaciji, da ne mogu zadržati vecinu funkcija. Što se tice centralne Vlade, iznio je stav da se te funkcije treba popuniti lojalnim Srbima sve dok EU ne potvrdi da „RS“ poštuje njene standarde u podrucju ljudskih i nacionalnih prava, te ne stvori kompatibilan ekonomski sistem. – Schilling u tom pogledu nije bio optimist.

On je težište imao na Federaciji, a od saveznih funkcija preporucivao je samo vanjske poslove, kao glavnu instituciju medunarodnog kontinuiteta države. Cak je izricito bio protiv centralne banke i centralizacije monetarnog sistema, jer je u tome vidio opasnost blokade Federacije i usporavanje obnove BiH.

Izetbegovic je predložio da Schilling razgovara sa cijelim našim pregovarackim timom i iznese svoje ocjene. On je, u meduvremenu, zakazao veceru sa Silajdžicem i, naravno, prihvatio Izetbegovicev poziv za sutra.

Veceras je bila još jedna vecera, sa mnogo politickih znacenja i naznaka: domacin je bio Tudman, a gosti su mu bili clanovi naše delegacije – Izetbegovic, Šacirbej, Zubak i Prlic. Ova je vecera bila zakazana prije Schillingove.

14.11.1995.

Amerikanci nastoje da ubrzaju pregovore. Pojacali su pritisak dokumentima koje šalju u valovima i traže odgovor na neriješena i sporna pitanja u vrlo kratkim vremenskim rokovima (naši eksperti rade dan i noc), zatim, ubrzali su i povecali broj sastanaka. Sastanke kombiniraju sa Kontaktnom skupinom tako da smo gotovo neprestano u zasjedanju. Svoje nestrpljenje Amerikanci pokazuju i po tome što su gotovo potpuno prešli na odvojene razgovore (posebno s Izetbegovicem, Silajdžicem, Zubakom, Šacirbejom). Kao da ocekuju vece ustupke u pojedinacnim razgovorima nego kada je cijeli pregovaracki tim na okupu.

Jucer i nocas se vec vodi otvorena bitka oko teritorija. Ustavni aranžmani su se, uz kompromise, nekako približili posljednjoj verziji koja bi mogla proci kod svih. Teritorije, medutim, ostaju veliki problem. Cak bi i Sarajevo moglo biti riješeno, jer Amerikanci, uz podršku Kontaktne skupine, upomo guraju distrikt i vec je taj dokument u završnoj fazi. Mi nemamo informacija koliko je Miloševic spreman to prihvatiti, bolje reci paljanski Srbi. (Postoje indicije da je Miloševic to prelomio).

Oko teritorija stvar se komplicira. Prvo, postoji nekoliko spornih stvari. Srbi ne daju svu teritoriju po planu Kontaktne skupine za Goražde, što ukljucuje i vezu sa Višegradom, zatim nece da razgovaraju o predaji Doboja i Brckog. Uz sve to, traži proširenje koridora kod Brckog i cijelu Posavinu.

Najveci problem je u tome što se i Tudman priklonio toj opciji i pokušava ubijedili lzetbegovica i Zubaka da to prihvate.

Zubak je pod velikim pritiskom i jutros me obavijestio da je i nocas imao susret sa Tudmanom na tu temu. On me molio da ja ostanem cvrst u stavu oko Posavine i da razgovaram sa Izetbegovicem da ne popusti. (Postoji mogucnost da Izetbegovic prihvati Tudmanovu i Miloševicevu ideju, a da, zauzvrat, dobije nazad Srebrenicu i Žepu).

Bio sam kod Izetbegovica pred njegov jutrošnji sastanak sa Tudmanom i upozorio ga da ne popušta oko Posavine. Rekao sam da ce hrvatski dio naše delegacije napraviti skandal ukoliko se preda Posavina.

Kada sam jucer razgovarao sa Izetbegovcem, na tu temu, nastojao sam ga uvjeriti da je Posavina od najvišeg strateškog interesa za opstanak cjelovite BiH i njenu reintegraciju. Postavio sam pitanje zašto Srbi inzistiraju na Posavini, a ne na svojim prostorima u Krajini (zašto daju Glamoc, Drvar, Grahovo itd.)? Zato što s Posavinom dobivaju homogenu teritoriju kompaktnu i gotovo u potpunosti oslonjenu, sa širokim koridorom, na Srbiju.

To je uvjet da se pothranjuje kod bosanskih Srba ideja velike Srbije. Velika Srbija se ne može praviti ni u Banjoj Luci, a pogotovo ne u Grahovu, bez širokog prostora Posavine. Posavina je, stoga, strateško pitanje buducnosti BiH, zato moramo ici na sužavanje koridora, a ne na njegovo proširenje. Bez oslonjenosti na Savu, Federacija, a time i BiH kao država, bit ce blokirana i ucjenjivana. – Imao sam dojam da je Izetbegovic akceptirao moje argumente.

U razgovoru s Tudmanom koji je obavljen jutros (Izetbegovic, Zubak, Silajdžic, Šacirbej) potvrdilo se da on ima dogovor s Miloševicem o predaji Posavine Srbima. Ponovo je inzistirao na tome.

Saznao sam detalje sinocnje vecere Tudmana sa Zubakom, Prlicem i Tadicem. Vršio je snažan pritisak da se svi odreknemo Posavine, galamio i lupao šakom o stol. Zubak je ostao cvrst u stavu da nece popustiti i rekao mu da nece potpisati sporazum te vrste. Tudman mu je rekao da ce sporazum biti potpisan sa njim ili bez njega.

Bojim se da ce Zubak ostati samo na toj ideji, da ce se njegov otpor takvoj trgovini sa Posavinom svesti na uskracivanje potpisa na sporazum, a to ne bi ništa promijenilo. Svakako su inzistirali, pa i u našoj delegaciji, da Zubak ništa ne potpisuje vec samo Miloševic, Tudman i Izetbegovic. (Sreca da sam se na vrijeme tome suprotstavio.) Zubak bi se morao aktivno suprotstaviti, a ne pasivno. – Moram nešto uciniti na tome.

Sastanak sa Christopherom je završen takoder porazno. Pred sami sastanak otišao sam kod Izetbegovica i zamolio da Christophera upozori da smo ovdje došli uz obecanje da ce plan Kontaktne skupine biti osnova teritorijalnog razgranicenja, da je to Miloševic prihvatio i da su mu, radi toga, ublažene sankcije. Sada se na nas vrši pritisak i od americke strane da odustanemo od tog plana na svoju štetu. Izetbegovic mi je na to pokazao pismo koje je vec pripremio za Christophera i za clanove Kontaktne skupine, a u kome su bili svi ti elementi.

Medurim, u razgovoru sa Christopherom to nije pomoglo. On je rekao da Posavina više nije predmet pregovora i da je to gotovo. (Izetbegovic je dojma da to ima veze sa sporazumom koji je potpisan o istocnoj Slavoniji, a koji su Amerikanci, takoder, posredovali). Kažu da je Zubak bio blijed kao krpa. (Osim njega, tom su razgovoru prisustvovali Silajdžic i Šacirbej). Šacirbej mi je za ruckom potvrdio da je s Posavinom gotovo, da su Amerikanci prihvatili sporazum o tome Tudmana i Miloševica i, ukoliko se uopce potpiše sporazum, u njemu Posavina sigurno nece biti u Federaciji.

Poslije podne smo razgovarali s predstavnicima Kontaktne skupine koju je predvodio Bildt. Htjeli su razgovarati o ustavnim aranžmanima i mjerama za provedbu sporazuma.

Mi smo, medutim, nametnuli problem mapa. Bili smo jedinstveni i cvrsti u stavu da oni trebaju braniti svoju mapu. Izetbegovic im je predao pismo koje je jutros dao Christopheru. Ja sam tražio da oni svoje vlade upoznaju sa tim da se na nas vrši pritisak da odustanemo od karte Kontaktne skupine. Predstavnik Francuske nas je upozorio da su Amerikanci njima cijelu stvar predstavili kao završenu, da su oni preuzeli taj dio posla na sebe i da smo se mi s tim, navodno, složili.

Ocito da su Amerikanci odlucili Kontaktnu skupinu držati što dalje od mapa. Mi smo ih upozorili da na tom pitanju mogu propasti pregovori i da mi ne možemo potpisati sporazum koji bitno odstupa od plana Kontaktne skupine. Rekli smo im da Zubak nece staviti svoj potpis na takav sporazum. Razgovora više nije bilo o predvidenirn temama, oni su pokupili svoje papire i, uz obecanje da ce svoje vlade izvijestiti o ovome, otišli. Nocas je ponovo Christopher dolazio kod Izetbegovlca. Što je htio, još ne znam. Ova noc ce za mene biti teška, najteža do sada. U ovakvim trenucima uvijek mislim na moju Mariju. Da je pored mene, cini mi se da bi mi bilo lakše.

15.11.1995.

Christopher je do iza pola noci, nekoliko puta, obilazio Izetbegovica. Kada sam jutros otišao da provjerim da li je bilo nekog napretka, zatekao sam tamo Silajdžica i Šacirbeja. Izetbegovic mi je rekao da je zapelo na Posavini i da moramo odluciti. Moramo donijeti odluku: da ili prepuštamo Posavinu Srbima, ili se vracamo u Bosnu i nastavljamo rat. Bez pomoci IFOR snaga, bez pomoci Amerike i, naravno, Tudmana.

To je dilema pred koju smo stavljeni. Amerikanci nas podržavaju u drugim stvarima, ali ne na pitanju Posavine. Tu su uz dogovor Tudmana i Miloševica o zamjeni teritorija. Nakon ovog razgovora, otišao sam kod Zubaka i Prlica i rekao im pred kakvom se odlukom nalazimo. lzetbegovic je, doduše, rekao da delegacija BiH treba biti jedinstvena oko ovog pitanja i da ce oni (mislio je na sebe, Silajdžica i Šacirbeja) ostati uz našu odluku, ukljucujuci i Lazovica. Dakle, odgovornost se stavlja na nas trojicu.

Zubak mi je pokazao pismo koje je uputio Holbrookeu, koje je po sadržaju slicno Izetbegovicevom pismu Christopheru, s tim što je izricit u tome da nece potpisati niti jedan dokument ukoliko ostane takvo rješenje za Posavinu. Takoder, pokazao mi je i pismo koje je dobio iz Mostara, gdje mu je data puna podrška oko ovog problema.

Poslijepodne smo ponovo imali sastanak s Bildtom i clanovima Kontaktne skupine. Izetbegovic im je izložio da nema napretka u odnosu na jucerašnje stanje. Prvi put, od kada smo ovdje, on je govorio i o neuspjesima ovih pregovora. Rekao im je da ne bi trebalo sve što je dogovoreno baciti niz vodu i proglasiti ovaj mirovni napor potpuno neuspjelim. Ovdje su, ipak, oko nekih ranije neriješenih pitanja postignuti kompromisi i pozitivni rezultati koje bi trebalo sacuvati. U tom slucaju, ovaj proces bi trebali, uz stalni prekid sukoba, nastaviti nakon izvjesnog vremena.

Susret sa Holbrookeom je odgadan nekoliko puta, jer je on bio u stalnom razgovoru sa Miloševicem. To je trajalo oko pet sati. Još ne znamo da li je nešto s njim dogovorio i da li je prihvatio naš stav oko mape.

Danas je trebalo potpisali, uz ceremoniju, i Sporazum o suradnji Republike Hrvaltke i Republike BiH i Federacije. Ceremonije nije bilo, Sporazum je samo parafiran. Holbrooke je protiv toga da se ovdje taj sporazum potpisuje, jer može negativno uticati na tok pregovora i iritirati Srbe (?). Njemci su imali svoj razlog: nisu htjeli doci na potpisivanje, niti ucestvovati u tome, radi toga što je Tudman „unaprijedio“ Tihomira Blaškica, zapovjednika HVO¬ a, nakon što je u Hagu protiv njega podignuta optužnica za ratne zlocine.

Poslijepodne i predvecer došlo je do zatišja kao da su sve aktivnosti umirene. Nestalo je gužve u našem hodniku koji je inace pun tjelohranitelja naših posjetilaca. U naše radne prostore ušao je neki mir, ljudi su sjedili i pili kavu bez uobicajene žurbe i gužve. Primijetio sam jedino eksperte za mape kako rade, sa hrpom karata ispred sebe, kako na stolu, tako svuda po podu i na zidu. (Radili su detalje za Sarajevo, Goražde, Focu, Doboj, Bosanski Novi i još neke lokalitete).

Rekli su mi da su vidjeli mapu koju su donosili Arnerikanci, i da u njoj nema Posavine u Federaciji. Koridor se ostavlja na sadašnjim linijama razgranicenja, sa uskim pojasom oko Orašja sa sjevera. Taj prostor je potpuno usamljen i oslonjen na Hrvatsku. Iza Brckog rijeka Sava pravi veliki meandr i teritorija Hrvatske se na tom mjestu uvlaci u Bosnu. Taj prostor je velik upravo onoliko koliko je podrucje Orašja uvuceno u Hrvatsku, takoder uz rijeku.

Cudna podudamost u položaju i velicini podrucja. Kada se povuce prava u pravcu linije razgranicenja na Orašju kroz taj dio Hrvatske, od južnog dijela fronta do te zamišljene prave kroz Hrvatsku, širina je tacno 20 kilometara. (Toliku širinu koridora traže Srbi). Tudman se veceras sa vecinom svoga tima vratio u Hrvatsku. Još nemamo informacije što je Holbrooke dogovorio sa Miloševicem.

Cuo sam, ali nisam provjerio, da je Zubak napisao ostavku na svoj položaj u Federaciji. To bi u ovoj situaciji bio loš razvoj dogadaja.

U toku dana poslao sam I. Lovrenovicu u Zagreb, zašticenom vezom, informaciju o pritisku koji se na nas vrši. Zamolio sam ga da se to objavi na sve strane, da se niko pri tome ne štedi, posebno da se objavi dogovor Tudmana i Miloševica oko Posavine. Tražio sam i da održe sjednicu HNV-a i da oštro reaguju na sve.

17.11.1995.

Pritisci se nastavljaju. Jucer je ovdje dolazio Lake, covjek odgovoran za nacionalnu sigurnost SAD, danas su bili Pery i Christopher koji se vratio iz posjete Japanu. Oni i dalje vode odvojene razgovore ne samo sa svakom delegacijom pojedinacno, vec i unutar naše delegacije. Uglavnom su se koncentrirali na Izetbegovica i Silajdžica, ali i s njima razgovaraju odvojeno. Kad s njima razgovaram, tvrde mi da nema napretka, da Miloševic a ni Amerikanci ne popuštaju.

Medutim, i dalje se uporno radi i na Ustavu i na mapama. Problemi se sužavaju, eksperti tvrde da nije ostalo mnogo spornih pitanja. Problem mape se sveo na problem povezivanja sa Goraždem. Posavina se više ne spominje. Miloševic je pristao da Sarajevo ostane jedinstven i otvoren grad u sklopu Federacije, ali zato je dobio Doboj, Mrkonjic, Posavinu (Žepu i Srebrenicu niko više ne spominje). Kontakt grupa radi na problemima buducih izbora i traži nacine implementacije onoga što se dogovori. Tudman u Zagrebu objavljuje još jednu „pobjedu hrvatske politike i njenog državnog vrha“.

Zubak mi je pokazao tekst svoje izjave u kojoj kaže da ne želi provoditi hrvatsku državnu politiku jer je ona protiv interesa Hrvata u BiH. – Cudno, za to je dobio podršku iz Mostara. Izetbegovic je zabrinut za moguci razvoj dogadaja ako Zubak istraje i dadne ostavku.

Veceras smo, poslije sastanka sa Kontaktnom skupinom, ostali razgovarati. Izetbegovic nas je pitao šta mislimo o razvoju pregovora i šta cemo odluciti ako nam ponude da potpišemo sporazum po principu uzmi ili ostavi. Zubak, Prlic i ja se nismo izjašnjavali, ostali su raspoloženi za potpisivanje. Izetbegovic je rekao, prvi put, da ipak treba ici na referendum i ponuditi narodu da odluci. – Možda je to jedino šansa da se dobije na vremenu.

U Zagrebu je sve vec na nogama. Inzistirao sam, u kontaktu sa clanovima HNV-a i oporbom, da vrše pritisak na Tudmana da dignu na noge Posavljake. Poslije ovog razgovora naše delegacije ostao sam nasamo sa Izetbegovicem. Upozorio sam ga da naš stav radi Posavine ostaje isti i da ne traži od nas da se izjašnjavamo. On može uciniti što hoce, ali od nas ne može tražiti da na ovo pristanemo. – On je zaista pod velikim pritiskom. lmam dojam da je Silajdžic popustio i da je spreman prihvatiti ovakav aranžman.

On se mnogo uzda u buduce izbore koji bi trebali dovesti na politicku scenu nove ljude koji ce u buducnosti stvari postaviti drugacije. Izetbegovic se još koleba, on procjenjuje slabosti i prednosti cijelog aranžmana. Mislim da se još nije odlucio što uraditi. Dao sam mu mišljenje HNV-a, koje sam dobio iz Zagreba.

Veceras me zvao profesor Banac. Molio je da istrajemo, da ne popuštamo i ništa ne potpisujemo.

(Nastavice se…)

1001 Posjeta 2 Posjeta danas