U AVLIJI, U LJUBUŠKOM, Munib Delalić

Pobrisce

Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske

kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi

moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj

nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom

sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka

gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,

a da mene niko ne vidi.

Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među

njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,

što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u

životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,

i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat

ruke, samo što nije u avliju ušlo.

Gledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,

po običaju, najviše.

Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im

svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak

nisu svi na broju?

Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,

stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi

jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,

i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da

sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,

otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,

star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u

kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.

 

Munib Delalic, iz knjige “U zemlji dobrocudnih trolova”

Tacno.net

2506 Posjeta 1 Posjeta danas