“Došli smo blizu magistralne ceste Slunj – Rakovica i još smo oko pola sata išli kroz neke livade s visokom travom, i tu je opet počela nasumična pucnjava. Zatim smo došli kod nekog potoka i naređeno nam je da pješačimo kroz potok da zavaramo trag. Došli smo kod brda Sadilovac, s kojeg se vidi planina Plješevica. Obradovali smo se jer nam je tada bilo jasno da smo blizu Bihaća”
Većina ljudi imame doživljava kao obične vjerske službenike koji su, uglavnom, vezani za džamiju i zaduženi za brigu o provođenju vjerskih propisa. Malo se govori o njihovoj ulozi u ostalim segmentima života i iskušenjima koja su prolazili sa svojim narodom. Priča Nihada ef. Imširovića iz Bihaća govori o značaju vjerskih službenika za društvenu zajednicu i njihovoj ulozi u proteklom ratu.
Ahmediju zamijenio uniformom
Nihad Imširović (43) bio je četvrti razred Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu kada je 1992. godine poslan na ramazansku praksu u hercegovačko naselje Kokorina. Rat je već uveliko bjesnio u Bosni i Hercegovini, a Kokorina je bila posljednja kota od Nevesinja prema Mostaru i prva je bilo na meti srpskih paravojnih formacija. Sudbina je htjela da Nihad imamsku dužnost zamijeni vojničkom, te je od samog početka bio uključen u odbranu tog kraja.
“Mostar i cijelo to područje srpska vojska napala je na Kurban-bajram. Prije toga smo mi držali straže i gledali smo kako najprije tenkovima pucaju na Mostar, a zatim su krenuli u osvajanje Podveležja. Bio sam na prvoj liniji i direktno uključen u odbranu tog sela u kojem me zadesila ramazanska praksa. Nije nam preostalo ništa drugo nego da krenemo u izvlačenje civila, da bismo, nakon što je selo u popodnevnim satima palo u ruke četnika, i mi vojnici krenuli u izvlačenje. Oni su prvu noć spalili selo, a mi smo već bili u planinama oko Mostara i došla nam je dojava da se spustimo na drugu stranu, u selo iz kojeg je bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić.
Kad smo se spustili, već je bila ponoć. Tu smo se susreli s našom vojskom, koja se već uspjela probiti prema Mostaru i počelo je izvlačenje civila u Mostar. Nakon dvije sedmice provedene u straži i osiguravanju civila, dobio sam dozvolu da idem u Mostar. Sa mnom je krenuo još jedan softa kojeg je rat zadesio u susjednom selu. Kada smo došli u Medžlis Islamske zajednice Mostar i rekli im ko smo i šta ovdje radimo, bili su jako iznenađeni i nisu uopće znali da smo mi tu ostali sve to vrijeme. Nakon što smo preko Medžlisa IZ Mostar dobili izlaznicu iz Mostara, krenuli smo u Široki Brijeg, odakle su autobusi vozili za Hrvatsku”, počinje nam svoju priču efendija Imširović.
Mlade su softe autostopom došle u Široki Brijeg, odatle autobusom u Čapljinu, u kojoj su presjeli za drugi autobus koji je preko Splita, jer se nije moglo preko Masleničkog mosta, vozio prema Zagrebu. Nakon što su u jutarnjim satima došli u Zagreb, ugledali su Zagrebačku džamiju i uputili se ka njoj. U blizini džamije pronašli su telefonsku govornicu. Nihad je nazvao svog amidžu koji je živio i radio u Zagrebu, te su kod njega proveli nekoliko noći, a zatim je svako gledao kako će i šta će dalje.
“Kad sam dobio amidžu na telefon, nije mogao vjerovati da sam to ja. Nakon što sam došao u njegov stan u Velikoj Gorici i tu se susreo s drugim amidžom, saznao sam da su oni od mog trećeg amidže, koji je bio pripadnik Hrvatske vojske, a preko nekoga u Mostaru, dobili informaciju da sam ja poginuo i zato su bili prijatno iznenađeni kada sam se javio. S obzirom na to da je moga oca rat zadesio u Njemačkoj na radu, ubrzo je došao da me vidi i rekao mi da ‘ganja’ hrvatski pasoš i da hoće da me vodi sebi u Njemačku. Međutim, nakon što je on otišao, saznao sam od amidže koji je bio u Hrvatskoj vojsci da grupa Bošnjaka preko okupirane hrvatske teritorije kreće za Bosnu. Moj se amidža prijavio u tu prvu grupu, i ja sam išao s njim da vidim kako to sve hoda.
Ubrzo nakon što je on otišao, dobio sam informaciju da i druga grupa uskoro kreće za tada opkoljeni Bihać, i ja sam se prijavio. Bio sam mlad i lud i gorio sam od patriotskog naboja. Oglušio sam se o očeve riječi i savjet da ni u kom slučaju ne krećem za Bosnu i prijavio sam se na obuku kao jedini vjerski službenik. Obuka se izvodila u nekadašnjem kampu JNA koji se nalazio negdje između Jastrebarskog i Karlovca. Na kraju nam se priključila i manja jedinica iz Rijeke koju su zvali Handžar divizija. Bataljon je brojao 621 vojnika i nazvali su nas Prvi krajiški bataljon ‘Una’. Imali smo testni marš od desetak kilometara, gdje se trebalo vidjeti ko nije za taj put da odustane. Izdvojilo se petnaestak ljudi, a ostali su krenuli. Put je otpočeo u utorak 26. augusta 1992. godine i pješačili smo preko teritorije tzv. SAO Krajine (Srpske autonomne oblasti)”, prisjeća se Nihad ef. Imširović.
Oči u oči s neprijateljima
Prvi je dan prošao bez većih problema, a srpske vojske nije bilo ni na vidiku. Putovali su uglavnom danju i kroz šumu kako ne bi bili primijećeni. Drugog dana, poslije podne, naišli su na neki prostor na kojem šuma posječena i bili su primijećeni. Tu se Nihad ef. prvi put oči u oči suočio sa smrću jer ih je srpska vojska tukla granatama iz minobacača:
“To je trajalo oko sat i, kako je njihovih vojnika bilo vrlo malo, ubrzo su počeli bježati, jer nije lahko zaustaviti 600 ljudi. Oni su pokušali to izvesti s tom nekom zasjedom i, kada su vidjeli da ne mogu, dali su se u bijeg. Trojica naših su ranjena i sva trojica su umrli do jutra. Zatrpali smo ih nekim kamenjem i nastavili dalje. Trećeg dana putovanja nestalo nam je vode i počeli smo je tražiti u svemu. Neko je pokušavao u stablima drveća da pronađe sok od drveta i tako utoli žeđ. Drugi su pronašli neki stari bunar koji je bio pun blata, te su zahvatali to blato i iz njega cijedili vodu, a bilo je trenutaka kada smo pili čak i mokraću. Pravo osvježenje bilo je kada smo došli kod nekog zaseoka kod Rakovice i tu smo pronašli burad s vodom. Budući da je hrvatsko stanovništvo napustilo Rakovicu prije godinu, voda je bila ustajala, ali nama je i takva bila dobra. Tu smo zanoćili, ali prije zore nas je komandir probudio i rekao da moramo hitno krenuti jer su primijećene srpske snage koje su se počele okupljati u blizini tog sela da traže nas. Došli smo blizu magistralne ceste Slunj – Rakovica i još smo oko pola sata išli kroz neke livade s visokom travom, i tu je opet počela nasumična pucnjava jer bio je mrak i nisu nas mogli locirati. Zatim smo došli kod nekog potoka i naređeno nam je da pješačimo kroz potok da zavaramo trag. Nastavili smo pješačiti van toka potoka i došli kod brda Sadilovac, s kojeg se vidi planina Plješevica. Obradovali smo se jer nam je tada bilo jasno da smo blizu Bihaća.”
Dolazak kući
Ostalo im je da pređu brdo Sadilovac, spuste se u kanjon Korane i pređu rijeku da bi ušli u teritoriju koja je bila pod nadzorom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tu ih je dočekalo posljednje iskušenje. Kada su bili na sredini desne strane brda, koja je bila bez šume, primijetila ih je srpska vojska i osula rafalnu paljbu po njima.
“Bilo je gusto i jedva smo se izvukli. Morali smo preći na drugu stranu brda, ali bilo je nezgodno jer se vrh brda nalazio pedesetak metara od nas. Morali smo puzati do vrha i, kada smo stigli, prešli smo na drugu stranu i slobodno se spustili do Korane i prešli je. Tu sam ugledao momka po imenu Edin, koji se nekoliko puta želio ubiti, a ja sam mu govorio da to nije ispravno s vjerske strane. Tada sam mu rekao: ‘Edine, vidiš li koliko bi pogriješio da si to učinio?’ On se složio sa mnom i počeo se radovati što smo se spasili. Kada smo došli do Korane, vodič, koji je bio Hrvat, rekao je: ‘Ko zna put neka vodi dalje!’
Javio se jedan momak iz bihaćkog naselja Čavnik i rekao da on zna put i krenuli smo. Došli smo do ispod jednog brda i začuli tekbire i pomisli smo da su to četnici i da glume naše. Ipak smo razmotali zastavu s ljiljanima i taj nam je momak rekao da neki idu gore na brdo da se nađu s onima s druge strane, kazavši im da se odmah vrate ako čuju pucnjavu. Tih pet minuta koliko smo ih čekali trajao nam je kao vječnost. Potom se začuo glas jednog od naših kako viče: ‘Braćo, ovo su naši, hajte ovamo!’ Bila je to četa 502. viteške brigade, koja nas je dočekala s osmijehom, hranom i vodom. Potom je stigao prijevoz da nas razvozi kući. Bio je petak i vrijeme nekako pred džuma-namaz, pa kad se čulo da sam došao kući, svi imami iz moje generacije s kojima sam se družio pohrlili su da me vide. Majka je bila nevjerovatno iznenađena kada me je ugledala”, rekao je Nihad ef., dodavši da mu je ovo nezaboravno iskustvo koje mu je zauvijek promijenilo život.
Od te godine Nihad ef. svakog 26., 27. i 28. augusta posti dobrovoljni post u znak zahvalnost Bogu što mu je pomogao i spasio na tom maršu za domovinu. Kaže da bi i sad, ako zatreba, bez ikakve dvojbe opet isto učinio za svoju domovinu. Danas je Nihad ef. Imširović imam u bihaćkom džematu Kamenica-Muslići, u kojem uspješno obavlja imamsku dužnost, zbog čega je i pohvaljivan od rukovodstva Medžlisa IZ Bihać. Nihad je poslije rata završio Islamski pedagoški fakultet u Bihaću i stekao zvanje profesora islamske vjeronauke.