Ljetni dan peče i žeže izvlačeći preko znoja i zadnji atom snage iz insana. Mujo radi do šesnaset sati na baušteli – i posti. Po čitav dan, u nevjerici, kolege Francuzi i Portugalci maksuz ga nude pićem i hranom čudeći se da čovjek na ovakoj žegi može da izdrži bez jela i pića. Pitaju se danima, kakva je to snaga i vjera u Bosanca?!
Trudio se Mujo na početku da objašnjava, što i kako, govoreći kako je to mjesec kad insan treba da učvrsti svoj nefs, te se približi Stvoritelju svih svjetova. Trudio se i odustao, nije vrijedilo, ne bi razumjeli kad bi čitav svoj život potrošio objašnjavajući im vjeru svoju. Odustao je i svaki put kad bi ponovo neko od kolega nešto rekao o vjeri, Mujo bi lagano na bosanskom jeziku rekao: “Koga Allah uputi na Pravi put, niko ga sa tog puta ne može skenuti, a koga Allah ostavi u zabludi, niko ga uputiti ne može.“ Onda bi lagano nastavio raditi svoje poslove osjećajući na sebi čudne poglede kolega.
Iftario je u stanu sa hanumom i svoje troje malodobne djece, onako skromno, po bosanskim adetima, da se nimalo ne pretjera. Nakon akšam-namaza bi izašao pred zgradu na klupu da uživa u svježini noći. Skoro svaku noć isto, tako i noćas dvadeset i sedme noći Ramazana.
Mislio je kako samo da dočeka jaciju namaz i da legne spavati kako bi sutra bio svjež za posao.
Obuze ga nostalgija za rodnom grudom; o čemu god bi pokušao da razmišlja, u glavi mu se formirale slike bosanskih avlija i sokaka, što mirišu na somun i ramazansku lepinu, ispunjeni radosnim dječijim glasovima dok se spremaju za teravih-namaz ispijajući pred kućama kahve i gosteći se bostanom, radosni što su ispostili još jedan dan Ramazana. Svi su sretni jer će noćas u džamijama širom Bosne da se uči Kur'an, učeni hafizi će vjernicima govoriti o islamu, dječica će učiti ilahije i stihove mevluda; i to sve do sehura.
Sjedeći tako opazi svog komšiju Francuza kako mu se približava.
Komšija sa drugog sprata ponekad je raspoložen za razgovor, ali većinom je drzak, nepristupačan i neraspoložen. Ponekad Mujo misli kako on ne voli i iz dna duše mrzi sve azilante koji su došli u Francusku zaraditi koru hljeba. Počesto je znao za njega reći kako on do podne mrzi sam sebe, a od podne čitav svijet.
– Sava – pozdravi ga komšija dok sjeda pored njega na klupu.
– Sava – kratko odgovori Mujo i već zažali što će mu Francuz pokvariti idilu noći u kojoj je mislio da se odmori sam sa svojim mislima na klupi ispred zgrade, ne sluteći da će ga Francuz pitati za običaje u njegovoj zemlji.
Raspitivao se za sve a najviše za običaje Bošnjaka muslimana. Mujo je onako iznenađen počeo objašnjavati i u svom vazu gledao da makzuz koristi što više bosanskih izraza koji su bliski onim starijim dedama, pomisli kad već nećeš ništa razumjeti bar da zamrsim kako valja.
Pričao Francuzu, ali kao da je pričao sebi, naslađujući se svakim momentom dok je prizivao prošlost i Bosnu. Prepustio se besjedi…
– Eh, moj vrli ahbabu, mogao bih ja tebi danima hvaliti bosanske adete, jah mogao bih, čini mi se, do beskraja nabrajati, a nije da nejmam kad, već nećeš moći sve upamtiti ni razumjeti.
U Bosni se vazda ima kad posjediti, promuhabetiti i pitati za zdravlje, za to vazda ima vakta… Nije ti to nesretana Evropa u kojoj se insan nema kad ni odmoriti. Može i konj pod tovarom stajati, suho sjeno pokisnuti, vršalica prazna klepetati, može vala sve stajati i čekati da se muhabet dva insana završi. U Bosni je najbitniji muhabet, besjeda i bejt. Znam, reći ćeš da je to sve isto, tebi možda jeste, ali, vjeruj, nije.
Helem nejse, ono što ti hoću reći, da u Bosni ima jedan vakat, komadić vremena u toku jednog dana koji je najbolji, i najvredniji kod Bošnjaka. Njega pamte bosanska djeca kud god hode, po vascjelom svjetu…
Eto, sjedim s tobom ovde u tuđini, ja u tuđem svijetu, a srce mi na bosanskom topraku, u bosanskoj mahali, pod rascvalom amidžinom lipom u međi, baš u vaktu kad sunce polagano gubi svoj sjaj na dalekom zapadu, zaklonjeno visokim planinama. Nisu to planine, moj ahbabu, ko ovaj vaš visoki Monblan, to ti je, ba, pitoma planina koja ječi od frula i dvojnica plemenitih pastira…
To ti je planina gdje soko odmara oči pogledom na mirisne čaire. Vala, svaki otkos te trave što kosac otkosi komotno bi se mogao namah zapakovati u kesice i pravo ovamo nama za čajeve.
Jah, to je taj vakat, kad čitava mahala miriše na pšeničnu lepinu, tek izvađenu iz zemljane furune, ispečena na suhom kruškovom drvetu.Takve lepine ne možeš nigdje kupiti, pa ni u Bosni, osim u mjesecu šehri Ramazanu.
Radosna djeca hrle kući, prevrćući po rukama vrle lepine. Žure majci pod boščom, što vrijedno na siniju meće raznovrsna bosanska jela: begovu čorbu, sarmu, punjene paprike, keške, sutliju, kadajif, tulumbe, baklavu i štošta drugo. Bokal pun ružina šerbeta, maštrafa vode, sve se to poreda na siniju i niko ništa ne dira, a svi sjede i čekaju. U vrh sobe za sinijom dedo ala turko podavio noge, do njega babo s desne strane, s lijeve nana i majka, a okolo mi djeca posjedali, upijamo mirise svih jela, dok se ističe onaj začudni miris pšenične lepine što se puši.
Sve je potaman, neka čudna harmonija vlada u čitavoj mahali, sve je tajac i niko ne zbori, svi osluškuju do momenta kad s brijega duhne top i mahalom se prolomi glas mujezina sa minareta što najavljuje iftar.
Glas mujezina kao da osvježi zrak i u najtoplijoj ljetnoj noći, uši zapara klokot šerbeta iz bokala što se toči u maštrafe. Klepeti kašika, pomiješaju se dječije ruke što prebiraju po ćasi i za tili čas sve se u slast pojede. Akšam se vazda džematile klanja; dedo je imam, dok se mi takmičimo ko će mujeziniti. Nakon namaza, dok dedo i ukućani uživaju u kahvi, pripremajući se za teravih-namaz, mi djeca zbijamo šale po mahali i tako čitavu noć do sehura, to vrijeme jedna je druga besjeda, moj vrli ahbabu. Jah.
– Vu parle france.
– Ih, halali, bogati, ja smetno sa uma da treba pričati na francuskom. Halali, svakako ti ne bi razumio i da sam pričao francuski. Preveo bih ja tebi, valahi, ali žurim proći će mi jacija… Selam, pardon opet ja po naški. Sava…
Kalesijske – novine.com