Zanijetio Refo sabahile, prije no što komšija Džemo ustane, da ubere njegovih trešanja – bez izuna, bezbeli. I nije što je sabah, i što sahibija ne zna, nego mu sve nešto u duši milo – ta odavno su govorili, tuđe slađe i ljepše.
A kod nas ti je nekada bio adet da se djevojka ukrade, i što ne bi trešnje, razmišljao je Refo gazeći svježu travu, još mokru od prve rose. Kad pred njim – plot, i nije to neki baška plot, tek toliko da se zna međa, da tuđe hajvanče kakav zijan ne napravi.
Ptičice se pjevale u krošnjama starih šljiva i jabuka, a Refo se polahko prikradao, te iz jednog koraka preskoči plot, starim uvježbanim trikom, već oprobanim među mahalskom dječurlijom.
Refo se časom pope na staru trešnju, dobro poznatu, i sve šakama, poče brati krupne crvene trešnje, umivene sabahskom rosom. Halapljivo je počeo jesti, pljuckajući košpice, trudeći se da svaku narednu ispljune dalje od prethodne, skoro do stare kamene džade. I sve se osvrtao prema Džeminoj kući, da ne bude uhvaćen. Srce mu je udaralo jače, u ritmu mlackanja trešanja kojim je punio usta i džepove. Smijuljio se u krošnji, radostan što je došlo njegovih pet minuta slave. „A nećeš Džemo, pokazat’ ću ja tebi, i tvojim trešnjama“, pomisli na trenutak, kada je ugledao granu otežalu od sočnih plodova.
Taman kad se potpuno predao meraku, ispod trešnje začu dobro poznati glas:
– More l’ to Refoo?
– A evo može, tužno je odgovorio.
– Samo ti nastavi, ništa se ne brini, reče mu Džemo, udaljavajući se od trešnje.
Eh, uzdahnu Refo, ništa ne rekavši. Vratio se kući, razočaran i sve ispriča svojim ukućanima.
Oni su na sve to prasnuli u smijeh.
– Joj, babo, nije ti deset godina, nego pedeset i pet, kroz smijeh mu dobaci kćerka. Mogao si nastaviti da jedeš trešnje, nije ti smetao Džemo.
– Ah, ostane to dječije u čovjeku čitav život, i nije ćejf ako budeš uhvaćen, reče, vadeći iz džepova još svježe trešnje na stol djetinjstva koje nikada ne umire.
Admir Delalić
Sokak sreće
Ako niste posjetili “Sokak sreće”, ovdje je link:
https://www.facebook.com/pages/Sokak-Srece