U Ljubuški se može preko Čapljine i Čitluka,zavisno kako vas put nanese,a mi ćemo iz Australije.
Australija je na južnom kraju Pacifika,a u Ljubuškom prži juli.Jutro je, a žega.Sunce se razgoropadilo,strižu neki popci pored asfalta, čak i kamenolom na ulazu, kao velika bijela rana na sivilu brda, miruje crvenim mašinama.
Tamo,u daljinama, u vreloj izmaglici treperi oštar vrh Matokita ispod šćućuren drhće, Vrgorac, a iznad samog Ljubuškog stražari oronuo grad Hercega Stjepana.
Ima još jedan iznad Blagaja, u Hercegovini, što je jasan dokaz da je i pokojni Herceg volio da zida gradove, dobre bome, jer im ni ljudi ni vrijeme nisu uspjeli nauditi.
Na ulazu u Ljubuški, pred betonskom pumpom u neobičnoj boji oranž stakla, u redu čekaju automobili…
U centru grada,slika je drukčija.Velike,mesnate paprike,zdravi crveni paradajzi i dobro odrasli krastavci hladuju na maloj pijaci.
Eto tako smo vidjeli grad prije nekoliko žestoko vrućih dana, ali da se vratimo pomenutoj Australiji koja je podaleko i nikad nije imala svoga Herceg Stjepana, pa mu je mamila potomke da joj ziđu dobre kule i gradove
S jeseni 1938. godine,kad ne ponese duhan i ne izmošti vino,spakova se momak Stipe Govorko i odjidri put Australije.To se tada zvalo “trbuhom za kruhom“.Proživi duge i teške godine,a onda,nedavno, odluči da posjeti stari kraj.Zbog zasluge u Australiji i ljudske privrženosti domovini primi ga i bi mu domaćin Gojko Lauc,predsjednik OK SSRN Ljubuški.
—Znaš šta,prezident,reče pri prvom susretu mister Stpe Govorko od ljubuški i from Australia, ja ti ovdi ništa ne mogu prepoznati.Matokit je isti,Zelengora,Buturovica i Šubir brdo,eto to se nije prominilo.A sve drugo jeste…
(…)Kasnije smo posjetili i Hrvoja Mišetića,predsjednika IO SO,Ivana Šalinovića,sekretara OK SK i Ivana Nosića,predsjednika SO Ljubuški.
Trenutno Ljubuški broji oko 30.000 stanovnika,među kojima Ljubušaci uvijek računaju onih 3.000 koji se nlaze na privremenom radu u inostranstvu.
Privremeni rad se pomalo odužio,ali oni ih s punim pravom ubrajaju u svoje,jer nije bilo akcije na području komune u kojoj Ljubušaci iz Evrope nisu učestvovali.
U društvenom sektoru uposleno je oko 2,5 hiljade ljudi,stotinjak radi u Pločama,pedesetak je na platnom spisku u Čapljini a ostatak na 6.000 ha dobre zemlje.
Na tih 6.000 usitnjenih parcela,ukupno na 3,5 hiljde hektara mještani okreću,ovih dana,oči k nebu i čekaju kišu,a na ostatku su bezbrižni jer voda veselo grgolja kroz nove kanale.
(…) Ako prelistate telefonski imenik Hercegovine,onda ćete na jednog pored drugog,pod slovom „LJ“ naići na Ljubuški i Ljubinje.
Ali ako prelistate ljestvicu razvijenosti onda ćete primjetiti da je Ljubinje u gornjem a Ljubuški u donjem domu ljestvice.Ljubinje je,blago njemu,razvijeno,a Ljubuški,obzirom na nacionalni dohodak,po glavi stanovnika-nije.
Međutim,to Ljubušacima nije smetalo da jedino oni i Ljubinci 1976. godinu u Hercegovini završe pozitivnim rezultatom.
(…) Dakle,put ljubuške komune,nije neizvjestan.Strelica na raskršću ovog jula pokazuje pravac:Naprijed.
Ljubuški,raskrsnica puteva još iz vremena rimskih karavana, ponovo dobija svoje drumske pozicije.
Samo su putevi sada asfaltirani, a atovi na dizel i benzinski pogon.
Stari Rimljani nemaju ništa od toga, ali podmlađeni Ljubuški očekuje mnogo.
On je odlučno krenuo u dva smjera.
Jedan je privredni-pravac SIGURNO SUTRA:
Drugi je putni- pravac more.
Već sada do Makarske i slab vozač stiže za nepun sat, ali i preko Malog Prologa,Ljubuški će stići u Ploče.Svega za dvadesetak minuta i to uskoro.
A kad i tu siđe na more,dobro bi bilo da opet u goste.predsjedniku Laucu i ostalim Ljubušacima, dođe Stipe Govorko od Ljubuški i from Australija.
Pa da i iz tih primorskih perspektiva pogleda grad.
Brda će istrajati u svojoj intenciji da ostanu ista, ako ih Ljubuški ne sakrije.
A ovdje ljudi nastoje da grad poraste velik kao brdo.
Neka im je sa srećom.
Izvor:SLOBODA,Mostar 1977.
Sačuvao tekst do skraćenog objavljivanja:Kemal Mahić