Život je lijep, kao bajer.

Ne govorimo o brojci kilometara koje je Austrougarska nasula duž rijeke Trebižat.Ne govorimo o vodnom pravu kraljevine Hrvatske u monarhiji, nema govora ni o nastanku Bajera, čak ni Google ne nudi previše odgovora…U suštini, riječ je o Značenju.

Moje prvo sjećanje na Bajer vraća se do sredine 80-ih godina. Na dedinim ramenima, preko Broda do Otunja, pa sve do Otunj Glavice (koja ”vridi više neg’ cila zlatarica” ni dan danas ne znam zašto, ali vrijedi). Bajerom, i polako. Uvijek sam se pitala zašto nitko ne priča o Bajeru, čak ni dedo. Samo bi govorio o tome odakle se čija njiva prostire i što se na poljima kod Bajera sadilo. Čuvao je taj i kikiriki i krumpire, luk i mrkvu, karpuzu i bostan, a sve prostirući leđa dugim crijevima za vodu i gutajući zalutale kapi rijeke. Sve što su domicilni znali za Bajer reći je ”Austrougarska nasipala” zbog poplava, rješavalo Vitinsko polje”.

”Nasip predstavlja građevinu ili dio građevine koji je izgrađen od zemljanoga materijala iznad prirodnoga terena. Nasip može biti brana, nasip za zaštitu od poplava, obalni nasip plovnoga, odvodnog ili drugih kanala, donji ustroj ceste…. ” suhoparan i odveć materijaliziran opis ”krvožilnog sustava” stanovnika Ljubuškog, pa i okolice. BAJER zaslužuje orden časti, značku najvećeg značaja i naziv počasnog stanovnika općine.

Tek nakon Određenog broja godina života sam shvatila zašto ne govore o Bajeru, a jednostavno je. Bajer priča nama dok mi pričamo njemu i sigurna sam, posvećen je i predan. Silne godine i promjene vremena prošle su Bajerom, bilioni stopala i kopita gazili su mu po glavi, a ipak, ostao je uspravan. Tu je i uspravan je. Kao čovjek. Mijenja se i stari, samo, za razliku od ljudi, ovaj karakter se ne mijenja. Psihijatar, psiholog i prijatelj.

Na Bajeru pozdravljaš i koga ne poznaješ, jer, Bajer Spaja. Dok hodaš Bajerom sve ima smisla i onda kada ga teže nalaziš. Nema tarifu, cjenik, kamate, redove. Otvoren u svako doba dana. ”Služba za odnose s javnošću” i najbolje organizirana služba u Zapadnoj Hercegovini.

Najbolje mu ide u jutarnjim i večernjim satima, tada je najbistriji i najmirniji, u skladu s rijekom. Dok Trebižat odlazi svojim tokovima, On Sluša, ne ometa i vodi. Dolaze mu svi. Sportaši, rekreativci, ribari, lovci, zgubidani, bećari, harlekini, šetači, majke, očevi, djeca… Kretanje i previše, ali dovoljno glagola. Znoj, suze i smijeh. Svega je nezasitan i uvijek prima, bez pogovora i bez pitanja. Ovaj nasip dokumentirao je najgrublje i najljepše životne priče, ako je njegova namjena bila braniti i zaštititi od vode, on ju je ispunio na milijun drugih načina.

Dok su svi ostali đaci tinejdžeri palili prve cigarete na bošluku i upirali ”play” na kasetofonu uz krvavu Meri, Nina je krvarila na bajeru. Teške unutarnje povrede svih vitalnih organa i amigdale. Fizički nevidljiva krv prosuta u svakoj molekuli njezinog mladog duha. Tipična provincijska priča sažeta u rečenici ”mater joj je lipa žena, ali on…vazda je volio popit, to je ta raca” . Osnovni sud sastavljen od strina i tetaka sa sjedištem u ”Mladanovoj avliji” svakodnevno je rasturao po najnovijim događanjima iz njihove avlije, uz kavu, rahat lokum i lanjski duvan. I dok se vraćala iz Gimnazije štedeći korake da što kasnije dođe do svoje kapije, osjećala je sažaljenje koje je provirivalo iza betonskih zidova i bršljanom išaranih ograda, a koje je ipak najmanje trebala.

Mostovi su poseban motiv u postojanju Bajera. Poseban motiv u njezinoj priči je Crvengorski most. Mjesto na koje Bajerom dolaziš kad si iscrpljen i željan bježanja. Prelaziš ga kao teleportacijsku stanicu iz Zvjezdanih staza i ulaziš u stanje svijesti koje prihvaća ”proći će” i ”biti će bolje”.

Porota iz Mladanove avlije ne zna koliko kišnih zimskih i vrelih ljetnih noći je provela ispod tog mosta. S Vartinom plavom baterijom u ruci i knjigom iz kemije koja je na prednjoj korici imala periodni sustav elemenata a na stražnjoj Šimićevu ”Opomenu”. Teleportacijska stanica za Ninu je bila djevojačka soba, i to većinu srednjoškolskog školovanja. Period u kojem je otac najviše radio i najviše pio.

Ne bi mogla ni zaspati do pola noći čekajući na prozoru. Raskopčana košulja bila je znak da dolazi naoružan najgrubljim riječima. Tek što bi ga ugledala skakala je u patike koje su spremne čekale ispod starog radnog stola. Jutro je bilo najsigurnije za povratak kući. Umivanje u hladnoj Vrioštici i ispiranje posljednjih suza sa suncem probuđenog lica. Nina nije išla u jutarnje šetnje i na trčanje kako je to selo mislilo, da bi puna energije i svježa dočekala novi dan i bila jedan od najboljih đaka u razredu. Nina je noć probdjela, kada je bilo sreće i prespavala, u krilu Bajera. Nakon Gimnazije otišla je i nikada se više nije vratila.

Bajer je šutnja koja čuva priču, pjesmu i poeziju. Svrha sama po sebi. Dijalog topola i platana, Butorovice i Matokita. Dijalog neba i zemlje, monolog naših potreba i molitvi, plač izgubljenih ljubavi, sloboda bosih stopala. Sve to i puno više.

Hvala frajeru Bajeru.

Andrijana Jana Simic

(Udruga mladih Agape)

*Ante Kraljević– Ričnik zapadnohercegovačkog govora, Široki Brig- Zagreb 2013. Bajer, kosa zemljana uzvisina, nasip, strana briga (Nemoj resti po bajeru travo, nego cviće rumeno i plavo) tur. Bayir _brig_