Ekskluzivno za ljubušaci.com
Roman “Odluka”, koji je već odavno u prodaji će u narednom periodu, u dijelovima biti objavljen u ovoj kolumni. Smatram da je to najmanje što mogu za svoj voljeni grad, i posebno Ljubušake rasute širom svijeta. Odlomke podijelite, pratite i pišite komentare. Svi koji žele u svojoj kućnoj biblioteci da imaju roman “Odluka”, mogu isti i naručiti preko moje facebook stranice “Sokak Sreće”. Svakako, preporučite stranicu svojim prijateljima, posebno Ljubušacima. Dragi moji, u “Sokaku” svakodnevno objavljujem svoje tekstove; citate, misli, te poeme. Čast mi je i zadovoljstvo što se svojim pisanje i na ovaj način mogu predstaviti široj čitalačkoj publici. Ovaj portal ima autorska prava na objavljivanje dijelova romana. Za svako prenošenje na druge portale, u bilo kojem obliku, osim uz link ljubušaci.com, treba od administratora tražiti posebno odobrenje.
Srdačno vaš, Admir Delalić ©
© https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80
Admir Delalić
ODLUKA
Mostar 2016
Od sjećanja se ne živi, ali nas ona čine ljudima, toliko potrebnim za kraj.
Topla proljetna noć nadvila se nad usnulim gradom. Sjedio je stari Azam sa sinom, u avliji kuće na periferiji grada. Tu je već oronuli starac čuvao svoja sjećanja. “Eh!”, uzdahnu dok je već gotovo hladna kahva čekala na rezbarenom stoliću.
“Samoći je sjećanje najbolji prijatelj, neće mi ništa prigovoriti ako i zaboravim nešto od onoga što je bilo…” Sa sjetom se prisjećao svoje prohujale mladosti. “Moj sine, ne živi se od sjećanja, ali nas ona čine živim. Ne živi se ni za sjećanja, ali nas ona čine ljudima. Na mjestu gdje počinje mašta i gdje se završava stvarnost nalazi se najviše sretnih ljudi. Nikada neću odbaciti lijepa sjećanja jer bi to značilo napustiti sebe i sami život”, tako je govorio on.
Upravo na tom mjestu u mirnoj avlijici često bi svome sinu jedincu govorio o prošlosti. Ponekad da podsjeti samog sebe, a nekada zbog sina, sad već zrelog čovjeka, koji je sve mogao shvatiti upravo onako kako bi Azam govorio.
Posebno se rado sjećao rahmetli nene Ajiše, tamo, u davno ostavljenom rodnom kraju. Njenog života i smrti. “Neki ljudi, događaji i situacije ostave neizbrisiv trag na nama. Skoro neprimjetno i polahko, kako to samo život zna urediti, dio nas postane nečiji smiješak, nečije riječi, misli ili djelo…” Počeo je pričati svoju često ponovljenu priču, a njegov sin je šutio i slušao, što iz pristojnosti što zbog toga što bi njegov otac staru i zanimljivu priču uvijek obogatio novim detaljima…
Rahmetli nena Ajiša živjela je u kući ispod naše mirne hercegovačke mahalice u Ljubuškom. Znala su mahalska djeca za njene kolače, ostavljene da se hlade na čatrnji u njenoj avliji prepunoj cvijeća kojeg je nena rukom sabura i ljubavi njegovala i zalijevala. U njenoj avliji je, ko u njenom srcu, bilo mjesta i za drugu djecu i dovoljno čaša za prvi sok od crvenih ruža, koji je nekim čudom pravila, od kojeg insan i iznutra miriše. Mirisale su baš ko nena i njene mehke ruke na mojoj kosi dok bi mi govorila: “Hajde, sine, donesi mi bidončić hladne vode sa Gožulja.”
Prolazile su godine i kišne jeseni. Zid koji je stepenasto dijelio neninu avliju od naše bašče često se urušavao kvareći izgled avlije, koja je postala moje malo mjesto odmora i gdje sam mogao biti ono što jesam – dijete. Odlučio sam popraviti zid pa sam nevješto, glumeći majstora zidara, svojim dječijim ručicama namještao kamenja nazad u zid i malom lopaticom vraćao zemlju iza zida. Nena je izišla iz kuće i, namještajući svoju šamiju prošaranu cvjetovima, rekla: “Sine moj, neće to tvojoj neni trebati, neću dočekati da se ponovo sruši.”
Pogledah je te kroz šalu rekoh: “Neno, nemoj tako, hoćeš, ako Bog da, dočekat ćeš.” Nije ništa odgovorila, a ja nisam želio prekidati posao uz koji sam se osjećao nekako starijim, bio sam važan, blizak i potreban.
Zid sam popravio i, kada sam skoro zaboravio na njene riječi, primijetih da nene nema u avliji. Babo je govorio kako nena nije dobro i da je dolazio doktor da je pregleda. Spominjali su i neku bolest čudnog naziva, kada krv u čovjeku ne može normalno kružiti – arteriosklerozu.
Bio sam tužan zbog nene, onako kako to dijete može biti. Sjedio sam pored njene postelje i gledao u njeno mirno i bijelo lice. Slušao sam njeno disanje i kao da sam disao uz nju i za nju. Znao sam da tu večer moja nena Ajiša napušta ovaj svijet. Pogledao sam, u sobi je i dalje bila prostrta njena sedžada, tespih je bio uredno odložen pored sedžade, na mjestu gdje je redovno klanjala.
Mirno sam sjedio pored nene i ispraćao je, onako kako se na daleki put ispraća neko vrlo drag. Nisam znao odakle mi potreba da satima na koljenima sjedim pored nje. Skoro da nisam osjećao vrijeme. Znao sam samo da trebam biti uz nju i ništa više.
Prestala je disati uz opuštanje lica i dlanova nježnih i bijelih kao u neke djevojke dvadesetih godina. Okrenuo sam se i rekao ostalim prisutnim u prostoriji: “Nena je umrla.” Oni su prišli krevetu i provjerili, počeli su plakati. Babo mi je rekao da odem obavijestiti jednog rođaka u našoj mahali.
Izišao sam iz prostorije, iskoračio u svježu majsku večer i tiho zaplakao. Nena je preselila. Svi trenuci provedeni s njom odmotaše se u mojoj dječijoj mašti; njeni osmijesi, namazi koje sam posmatrao i iftari koje je dijelila posebno s nama djecom. Dok bih žurio s Gožulja da joj donesem hladne gožuljske vode za ručka, nena bi povikala: “Hajde požuri, Azame, da se ne umlači, dat će ti nena nešto poslije.” U tim trenucima sam shvatio koliko je ustvari volim i koliko mi je značila, kao što većina ljudi tek kada nešto izgubi shvati koliko joj to nešto ili neko znači. Potrčao sam niz kaldrmisani put, kroz noć, kao da želim stići neninu dušu, njenu dobrotu i sve ono što sam nepovratno izgubio.
Prošlo je nekoliko dana od nenine dženaze. Moj nevješto ozidan zid čuvao je neninu avliju lijepom, ali nje u avliji nije bilo. Sjetio sam se njenih riječi. Zid više nije bio važan. Važna su postala sjećanja. Osjećao sam veliki gubitak, ali o tome nisam nikome govorio. Govorio sam sebi da je nena na boljem mjestu, ali nisam bio potpuno uvjeren u to.
Još jednu večer legao sam da spavam sa saznanjem da dolje u neninoj kući nema nikoga. Utonuo sam u san, daleko od prolaznosti, u svijet snova, gdje je sve moguće: biti radostan, odmoriti se, vidjeti neviđeno i osjetiti neosjetno. Usnih sebe kako stojim u neninoj avliji. Gledam i znam da je to san a da moje tijelo leži u sobi naše porodične kuće iznad nenine. Sjećao sam se svega: i nene, i svojih roditelja, tetke i adža. Znao sam da se nalazim u drugoj dimenziji postojanja – svijetu snova. Zbog svega toga osjetio sam strah. Gledao sam u niska vrata nenine kuće kad začuh poznati glas: “Uđi, Azame, ne boj se.”
Ušao sam. Nena je sjedila na istom mjestu gdje sam sjedio za vrijeme njene kratke bolesti. Na sebi je imala istu onu odjeću kao u stvarnosti: šarene dimije, košulju i šamiju. Gledala me je uz topli smiješak dobrodošlice.
– Es-selamu alejkum, neno! – rekoh savladavši strah.
– Alejkumu selam! – odgovori mi ona, u mom snu za koji sam znao da je san. – Kako su mi sinovi, kako je Bahra?
– Dobro su svi – spremno odgovorih.
– Neno, kako je tebi tamo? – upitah nakon kraće pauze.
– Dobro je, sine – reče.
– Možeš li ti meni to pokazati? – upitah.
– Ne mogu, ne daju mi.
– Molim te, neno – rekoh. – Samo malo.
U tom trenutku, odjednom, kako to samo u snovima biva, našao sam se u tamnom, ogromnom prostoru. To nedefinisano mjesto izgledalo je kao veliki tunel, kroz koji sam se kretao izuzetno brzo. Pogledao sam lijevo i desno: oko mene su bili neki ljudi u nekom bolu, iskrivljenih likova, kao da su prolazili tegobu odvajanja duše od tijela. Vrlo brzo i bez straha sam prolazio taj dio puta dok se ispred mene povećavala bijela tačka ili prostor, kao kada se u tunelu približavamo njegovom kraju nazirući svjetlost.
Munjevitom brzinom uđoh u bijeli prostor, toliko osvijetljen da ne vidjeh ni oblik svoga tijela prožetog svjetlošću koja se ne može uporediti s bilo kakvom na ovom svijetu. Uplovio sam u to mjesto uz osjećaj i doživljaj bezvremenosti, besprostornosti. Doživio sam apsolutni mir. Nije postojalo ništa za čim bih žalio ili što sam propustio, samo potpuni mir u trenutku. Nije postojalo ni jučer, a nije bilo važno ni sutra, samo mir, u kojem se kupalo moje duhovno biće. Otpale su sve kalkulacije, sumnje i neznanja. Ne znam koliko sam vremena proveo na tom mjestu. Probudih se… i zaplakah.
Ovaj put nisam plakao za nenom. Nije bilo potrebe za tim, jer neni je dobro, upravo onako kako je rekla u snu, koji je za mene mnogo više od običnog sna. Zaplakao sam za onim stanjem; onim mirom, onom srećom i milošću koje doživjeh. Znao sam još tada da se ama baš ništa na ovom, prolaznom svijetu ne može uporediti s onim što sam osjetio. Riječi su premale za to…
“Ovaj san, sinko moj, možda više od jave, našao je mjesto u mom životu. Još se živo sjećam svakog detalja. Bez obzira na to koliko sam ga puta sam ispričao, prate ga iste emocije i potreba da bude sačuvan od zaborava. Možda će ti ova priča pomoći da znaš ono što sam u snu osjećao još tada, vrlo mlad: nakon smrti ne prestaje život. Nastavlja se, u drugoj stvarnosti, stvarnijoj i istinitijoj od ove, dunjalučke, koja nas često zavara. Šta je stvarnost? Je li to ono što osjećamo i negdje u dubini srca naslućujemo? Je li to samo ono što vidimo? Može li se ljudski život svesti na običnu materijalnu egzistenciju i nekoliko složenih hemijskih procesa? Sve ima smisao i, kako god život na ovome svijetu može čovjeku zatvoriti oči isto tako jedan neobičan san može otvoriti oči za čitav život.
Kada sam san ispričao ljubuškom imamu efendiji Asimu, on je samo jednostavno i mudro rekao: ‘Dobro je to, Azame.’ Često možemo pročitati predanja u kojima se kaže da ljudi na ovom svijetu spavaju, a da se probude kada umru. Uvjerio sam se da je zaista tako.”
“Zanimljiva priča”, reče Mustafa. “Hajde, babo, pij tu kahvu, vidiš li da ti se ohladila davno.” Azam se samo blago nasmija i drhtavom rukom uze fildžan te otpi jedan gutljaj, tek toliko da Mustafa ne obraća pažnju na kahvu.
“Čuo sam da je hadži Asim-efendija bio vrlo zanimljiva osoba. Još davno si nešto govorio o tome. Baš bih volio da mi ispričaš nešto što do sada nisam znao. Da ne zaboravim, babo, znaš da je danas drugo vrijeme. Drugačiji smo, ne toliko zbog toga što želimo, već što moramo.”
“Dobro, sinko, ispričat ću ti priču. I danas se svježe sjećam svega…”
Neki ljudi na duge staze obilježe naše živote i ostave traga. Rado ih se sjećamo, oživljavamo uspomene jer su one bogatstvo i kao neizmjerni dio vlastitog iskustva grade i čine našu ličnost, naš karakter i ono što mi istinski jesmo.
Još sam se kao dječak, kao i mnogi drugi, pitao o smislu života. Postavljao sam sebi mnoštvo pitanja. Onako, samostalno, iz svoje dječije, adolescentske ravni pokušavao sam naći glavna pitanja i odgovore na njih. Mnogo sam čitao i tražio informacije koje će mom životu dati smisao i pokazati svu širinu duhovnosti. Tražio sam obzorja koja se kriju iza znanja, meni nedostupna i nekako nerazumljiva. Poznavao sam neke osnovne pojmove o islamu, ali ne i na nivou uzroka i pitanja “zašto”.
Moj prvi utisak o njemu bio je da je to čovjek koji zna saslušati drugoga. Dok sam mu, nezrelo i nevješto, postavljao pitanja kao da ja njega ispitujem i provjeravam znanje, on je odgovarao sa smiješkom, polahko, strpljivo i snagom argumenata. Jednostavnošću kojom je zračio i koja je postala nadaleko poznata plijenio je svoju okolinu. Efendija Asim bio je otvoren za razgovor s bilo kojim profilom ljudi i, kako sam mogao primijetiti, nije se ustručavao odgovarati na pitanja koja bi mu postavljali i neki drugi, vrlo obrazovani ljudi.
Želio sam druženje s njim. On je uvijek tražio načina – i nekako ga je uspješno nalazio – da okupira moju pažnju, da ukaže na prave vrijednosti te da me, u maniru vrhunskog pedagoga, vodi kroz čitave nauke i, na kraju, kroz sam život. Moj efendija znao je i sa starijima i vješto je nalazio načine i metode za druženje, makar jedine zajedničke teme bile igranje šaha ili tavle u Fejzinoj kafani. Bio je čovjek iz naroda i za narod.
Sjećam se kada sam jedne prilike bio kod njega u kući. Dok je, uz razgovor sa mnom, nešto, kao i obično, pisao i pripremao, spustio je svoje naočale i rekao: “E, moj Azame, ne može račvast kolac u zemlju”, te je zaspao, onako u fotelji. Sjedio sam pored njega ne želeći ga buditi. Stražario sam nad njegovim snom, kao što sin čini svome babi čekajući da se probudi zbog traženja nečega od njega. Imao sam u to vrijeme nekih sedamnaest godina.
“Ne može račvast kolac u zemlju…” Razmišljao sam o toj rečenici. U to vrijeme za mene je ona značila samo jedno: umoran čovjek ne može raditi dvije stvari u isto vrijeme, a da to sve skupa bude kvalitetno. Danas, mnogo godina poslije, njegova mudra izreka dobila je više značenja. Svaka “račvastost” podrazumijeva suprotnost, a svaka suprotnost dovodi do kolizije između suprotnosti. Čovjek je po svojoj prirodi račvasto biće.
Nastavlja se…