Kad zavjesa padne, svjetla se upale
negdje tamo iza, gnijezdo tama svije
i prestava počne u toj mrkloj noći
Očima što svjetla podarit su znale
one što su mogle grijati toplije
nego sunce neba što će ikad moći
Aplauz će vaše dlanove da žari
i u glavi biće sretan zadnji čin
što vam iz njedara ushićenje mami
Za zavjesom kao rekvizit je stari
u sjećanju davnom tek bio je fin
sad ga se i sjenka na zavjesi srami
U dubokoj tami nejaki miskin
i zidovi tvrde, bio je, dapače
ta malehna iskra dušu da ugrije
U zidu je tame ostavljeni klin
na kojeg se tuge k'o kaputi kače
a on samo želi još da se nasmije
Da mu sunca zraka spusti se na lice
dok je još visoko, dok ga ne ukradu
i sa zrakom jednom da mu baci sreće
Nisu još umrle bore smijalice
on od mjesečine sanja limunadu
u mraku života brzo gore svijeće
Kad zavjesa padne, jer sve ima kraj
ostavite riječi, tiket ulaznice
za predstavu drugu plaća se iznova
Pjesnik je na dlanu donosio maj
i od kiše niz'o bisere niz lice
za zavjesom osta svežanj prepun snova.