Od komunista, kardinala do kolumnista… nek ste se probudili!

Glavna tema ode narod, odoše mladi, bijela kuga pogodila cijelu BiH. Pišu pretežito oni što nisu otišli, već se jednom rukom drže za ono što imaju, a drugom pišu svoja mišljenja o razlozima odlazaka.
Najčešće na kraju završe rečenicom: I bit će tako dok šutimo i puštamo ih da rade šta hoće“.

Upitam se tada, gdje je ova ili ovaj spavać do sada spavao. Svakodnevno pišu bivši komunisti, kardinali, kolumnisti… odlaze ljudi!
Dobro jutro. Guten Morgen. Good morning.

Evo što pišu, ali zašto se uporno i već sustavno vrijeđa ljude koji su ukazivali, borili se, skoro život ostavili u borbi s nepravdom u sustavu u kome žive?

Šta sad ako su otišli?!
Isti ih nisu čuli ni vidjeli ni prije, što sad vide da ih nema?
Mislili su mnogi, samo će utješno reći: A šta ćes, pravda je spora…, ubaciti u veću brzinu i odmaknuti se od tih boraca.
A ovi će gutati prašinu iza njihovih više ili manje bijesnih kola.
Misle, čini mi se oni i da je lako otići. Ahaaa! Lako je. Ne može lakše biti. Toliko lako kao ‘okolo je bliže’.

Pokušat ću dati jedno objašnjenje zašto odlaze i nezaposleni i zaposleni.

Imate dva slavuja. Jedan je na slobodi u prirodi, drugi u krletci.
Prvi se dobrano muči preživjeti, jer treba naći hranu i izbjeći razne opasnosti. Drugi, ovisno o volji gospodara, dobije više ili manje hrane i vode, otvorena ili zatvorena vrata krletke. Zapravo nema slobodu.

Koji ljepše i više pjeva?

Onaj koji voli pjevati, koji voli sebe, a u sebi ono nesto uzvišeno.
Jer, može se nekoga ubiti u pojam, ali, ako taj dopusti da mu ubiju dostojanstvo, to malo JA u njemu, taj je mrtav, neće više zapjevati.
Nije važno gdje si, nego da si svoj.
Svoj na svome? Ne nužno! Svoj u sebi!
To ljude vodi, barem koliko sam ja vidjela.

I još nešto. Mladi svih naroda svojim odlaskom šalju poruku: Vodite svoje ratove s onima kojima ste dali vode i hrane u tim krletkama. Onima koji vam lijepo pjevaju o slobodi.
Naši su roditelji odgojili mlade koji vrijede, a ne topovsko meso za nečije ratove.

Ne mlade koji, kad ne mogu uzivati, odlaze, kako pišu mnogi od kardinala i komunista do promatrača i kolumnista!

Kad se jednog dana umorite od držanja prsta na čelu i dubokoumnog razmišljanja od pokušavanja da shvatite zašto sve ode, moguće da ćete čuti te vrijedne i hrabre ljude kako pitaju:
Pošto Bosna i Hercegovina drugovi? Koliko da platimo da ovi prestanu pjevati i siđu s pozornice? Ta znamo da ih samo to zanima, da imaju sve. I misle da drugi mogu živjeti od ljubavi prema domovini.

Voljeti se može i izdaleka, ako se ima šta i koga.
Ljubav se ne važe, ne pakira, ne nosa kao štafeta.
Ljubav je pustiti iz ruku nešto bezvrijedno i stjecati ljepše i vrijednije, te nekoga time usrećiti.
Pjevati s metlom, lopatom, volanom, skalpelom ili mišem u ruci, ali iz zadovoljne duše i srca. A ne na silu iz krletke, upitno punog zeludca.
Ljubav je odvesti starog oca i psa, kako sam neki dan čitala u topli dom, daleko od doma. Moje duboko poštovanje tom junaku, branitelju za taj čin. Njegov otac je odgojio velikog čovjeka.
Ljubav je poslati ocu, majci nešto, a ne čekati da mu otkinu od sebe opet!

Dakle nije bijela kuga pogodila ni jedan narod. Nego je prava kuga pogodila um ljudi koji iako ne razumiju ali ipak imaju šta reci pa nek je i uvreda.

Zato opet pišem, nek se čuje i glas izvan krletke. Pišem opet da čuju ovi spavači da je netko bdio dok su oni hrkali.

 

Ljubuski.net, Ružica Zeljko

978 Posjeta 1 Posjeta danas