Priču napisao : Ante GRANIĆ
Mojoj i tvojoj djeci .
Da ne zaborave !…
Još dok sam bila mala , tražila sam naranče . Tako su nas učili .
Kad bi stigli u neko mjesto , ja sam imala zadatak da – padnem
u nesvijest . U takvim momentima , cijelo selo se okupi oko mene
i plače , plače… a moja majka najviše . Mještani tješe moju majku .
U isto vrijeme , moja braća i druga djeca – koristeći ovu situaciju ,
Idu u potragu za narančama . Ali , nismo mi tražili samo naranče .
Tražili smo mi i jabuke , kokoši , jaja , rotkvice , celer , šljive i ostalo .
.
Jednoga dana smo pokušali da pojedemo čak i jedno tele , ali ono
bijaše jogunasto – pa nismo uspjeli…Glupo tele !
U traženju naranči , ja nisam mogla da se penjem na grane kao moja
braća , jer sam bila mala . Zbog toga sam često imala i neprilika , kao
što je bilo jednoga dana kad sam pokušala da pojedem jednu veliku
glavicu kupusa – koja mi je bila na dohvat ruke , ali nisam uspjela da
ju iščupam…Uto je stigao i moj brat pa je uzeo i mene i glavicu ,
misleći da sam i ja – kupus !…Nije važno , naš život je bio takav !…
A baš toga dana sam mislila da ću umrijeti . Imala sam stvarno napade ,
ali mi to niko nije vjerovao . Gonili su me , kao i ostale , da bježimo…da
bježimo…brzo…brzo…do drugog mjesta , do drugog sela !…A tamo –
čim bi stigli , nastavljali bi istu avanturu : jeli bi sve , pa i naranče …
I upravo kad sam počela da jednu slatko jedem , probudio me je – jasan
i plačan uzvik našega vođe : POKRET !…Oko nas su kuće bile u plamenu !
Zbjeg je , kao beskrajna i otegnuta kolona : staraca , žena i djece –
nastavio svoj mukotrpni put , udaljavajući se sve više od Bosne…
Na putu u – n e i z v j e s n o s t !…
.
( Reprint )
Ilustracija :
MIRZA MOROĆ ,
akademski slikar –
poslano sa puta po Indiji
27. 02 . 2.018
—
Napis iz serije
VRIJEME I LJUDI
Pariz , Marta 2.018