HASANOV MONOLOG (Derviš i smrt, Meše Selimovića)

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz.

Zar je onda čudo što smo siromašni?

Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugin nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.

Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru,uvijek nekome krivi.

Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu:postali smo plemeniti iz prkosa…

…Najzamršeniji ljudi na svijetu.Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo.

Ali nismo postali ni nešto drugo.Stali smo na pola puta, zabezeknuti.Ne možemo više nikud.Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni.Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka i ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja.

Preziru nas i braća i došljaci,a mi se branimo ponosom i mržnjom.Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.A sve se plaća, pa i ova ljubav.Zar smo mi slučajno ovako pretjerano surovi,raznježeni i tvrdi, veseli i brižni,spremni uvijek da iznenadimo svakog, pa i sebe?

 

SLIČAN ČOVJEK,Irfana Horozovića

 

-Većina ovih koji se sad useljavaju, imaju kuću na selu.Zašto im je potreban grad?Oni u njemu ne znaju živjeti.

-Naučit će.

-Kako?Bez ljudi koje su istjerali?Kako kad ni grad više nije grad?Ne liči na sebe.

-I gradovi se mijenjaju.Bit će to novi grad.Njihov grad.

-Bez starosjedilaca?

-Bez starosjedilaca – reče Nebojša posve mirno kao da se to samo po sebi razumije.

-Zašto onda ne načinite posve novi grad?Ne biste morali ništa rušiti.I ne bi bilo toliko tragova da vas podsjećaju.

-Takva su pravila.U tome i jeste igra.Novi grad nema svoje priče.Nema čak ni imena.A svakom je potrebna prošlost, ma kakva ona bila.

-Sad još samo treba promijeniti prošlost – promrlja Kasim.

-Samo je malo dotjerati – ispravi ga Nebojša.

 

Izvor:Vedad Spahić-„Kolino-hastal-smartfon:književnost kao prostor izazova u konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta“;Godišnjak BZK Preporod 2015.

Priredio:Kemal Mahić

 

2124 Posjeta 1 Posjeta danas