Hadži Asim efendija Smajić

Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta
Objavljeno četvrtak, 10 Januar 2013 00:17
Klikova: 430

 

Neki ljudi na duge staze obilježe naše živote i ostave traga. Rado ih se sjećamo, oživljavamo uspomene jer one su bogatstvo, i kao neizmjerni dio vlastitog iskustava grade i čine našu ličnost, karakter i ono što mi istinski jesmo.
Životni put i sudbina  na naše staze postavi izuzetne ljude. Jedna od osoba, koje se rado sjećam, i čini me ponosnim što sam je poznavao, i izuzetnu čast što mogu reći da sam proveo djetinjstvo sa našim ljubuškim imamom Asim ef. Smajićem.

 

asimef2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kao i mnogi dječaci u djetinjstvu i sam sam se pitao o smislu života.
Postavljao sebi bezbroj pitanja, onako, samostalno iz svoje dječije adolescentske ravni pokušavao naći glavna pitanja i  odgovore na njih. Mnogo sam čitao i tražio informacije koje će dati smisao mom životu, i pokazati svu širinu duhovnosti. Tražio sam obzorja koja se kriju iza znanja, meni nedostupnim i nekako nerazumljivim.
Poznavao sam neke osnovne stvari i pojmove o vjeri islamu, ali ne i na nivou uzroka i razloga -zašto?
Tražeći odgovore, spletom sudbine i okolnosti mog odrastanja, došao sam u kontakt sa našim mjesnim imamom i efendijom hadži Asimom.
Moj prvi utisak o njemu je bio da je to čovjek koji zna saslušati drugoga. Dok sam mu postavljao pitanja, onako nezrelo i nevješto, kao da naprosto ja njega ispitujem i provjeravam znanje, on je odgovarao sa smiješkom, polahko, strpljivo i snagom argumenata. Jednostavnost kojom je zračio i plijenio svoju okolinu je postala nadaleko poznata.
Asim ef. je bio otvoren za razgovor sa bilo kojim profilom ljudi, i kako sam mogao primijetiti, nije se ustručavao davati odgovore na pitanja koje bi postavljali njemu i neki drugi, jako obrazovani ljudi. Želio sam druženje s njim. On je uvijek nekako tražio načina, i uspješno nalazio, da okupira moju pažnju; ukaže na prave vrijednosti i u maniru vrhunskog pedagoga, da me vodi kroz čitave nauke, i na kraju, kroz sami život.
Naš efendija je znao i sa starijim i vješto je nalazio načina i metoda za druženje; makar zajedničke jedine teme bile igranje šaha ili tavle u Fejzinoj kafani. On je bio čovjek iz naroda i za narod.

 

asimef3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ne može račvast kolac u zemlju

Sjećam se kada sam jedne prilike bio kod njega u kući, i onako uz razgovor sa mnom, nešto bi pisao i pripremao. Spustio je tako svoje naočale i rekao: „E moj Ado, ne može račvast kolac u zemlju“ i zaspao, onako u fotelji. Sjedio sam pored njega ne želeći ga buditi. Stražario sam nad njegovim snom, kao što sin čini svome babi čekajući da se on probudi zbog traženja neke potrebe od njega. Imao sam u to vrijeme nekih sedamnaest godina.
Ne može račvast kolac u zemlju, moj Ado…razmišljao sam o toj rečenici u to vrijeme za mene je to značilo samo jedno; umoran čovjek ne može raditi dvije stvari u isto vrijeme, a da to sve skupa bude kvalitetno. Danas, mnogo godina poslije, njegova mudra izreka je dobila više značenja. Svaka „račvastost podrazumijeva suprotnost, a svaka suprotnost dovodi do kolizije između suprotnosti. Čovjek je po svojoj prirodi račvasto biće.

Cipele

Dolazili su Asim efendiji ljudi sa svih strana zbog svojih potreba; neki su dolazili po savjet, drugi zbog svojih zdravstvenih problema, a treći zbog iscrpljujućih teoloških rasprava. Ja sam kod njega dolazio iz jednog jedinog razloga – meni je sa Asim efendijom bilo lijepo. U svemu tome on je pokazivao veliko strpljenje i sposobnost da ljude sasluša. Nikada moj uvaženi efendija nije nastojao da pobijedi u raspravi. Zbog njegove jednostavnosti sam jednostavno imao osjećaj nevjerovatne bliskosti i poštovanja prema njemu.
Hadži Asim efendije sin Abdullah je došao sa studija na kratki odmor u Ljubuški. Donio je Abdullah jedne lijepe cipele, nove novcate, koje nisu mogle efendiji, a meni se jako dopale.

asim33

Asim efendija sa hodzinicom rah. na hadzu 2008.godine. Slikano u Meki!

Rekao sam efendiji da ću, ako može, uzeti cipele sebi i da tek sutra donesem novac. On se samo blago nasmijao i rekao ovako: „Dobro moj Ado; može, ali ćeš ti napisati na papir pred svjedokom da si uzeo cipele i da ćeš sutra donijeti pare.“ Začuđen takvim odgovorom upitao sam efendiju zašto baš tako mora da se uradi. On mi je odgovorio u stilu velikog šerijatskog stručnjaka i učitelja: „Ako bih ja tebi dao cipele, a ti meni ne bi donio pare, iz nekog razloga, bio bih na šteti. Šteta se ne čini ni sebi ni drugome. Ako dogovorimo cijenu cipela, i ona se zapiše, ne postoji mogućnost da ja tebi ili ti meni kažemo ono što nije istina. Kako možemo znati da nećemo ja ili ti uskoro umrijeti ili u najmanju ruku izgubiti pamet do sutra. Islamski propisi i učenje zatvaraju mogućnost svih nesporazuma među ljudima. Nije to pitanje nepovjerenja, već osiguravanja i zatvaranje vrata svim nesuglasicama.“

Eto, tako je mene poučavao hadži Asim efendija Smajić.

2674 Posjeta 2 Posjeta danas