Prije tačno 41 godinu, na današnji dan, Bosna i Hercegovina je izgubila jednog od svojih posljednjih velikih političara i državnika.
Na planini Inač srušio se avion u kojem su poginuli tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vjeća (SIV) Džemal Bijedić, njegova supruga Razija i šest članova posade, među kojima i Džemin bliski saradnik dr. Smajo Hrle, otac sadašnjeg ambasadora BiH u Americi Harisa Hrle.
Avion, koji se kretao iz pravca Sarajeva prema Beogradu, gdje je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju, zbog navodnih loših vremenskih uvjeta udario je u Inač, iznad Kreševa, prepolovio se i eksplodirao. Iako će istraga pokazati da je do tragedije doveo “ljudski faktor”, do danas traju dileme i prijepori, da li se radilo o pukoj nesreći ili su, s obzirom na kasniju nesreću BiH, zavjerenici umiješali svoje prste, bojeći se Bijedićevog utjecaja kod Tita.
O nesreći, teorijama zavjere, o tome zašto Jovanka Broz nije voljela Džemu, i Bijediću kao političaru, za Radiosarajevo.ba govori prof. dr. Husnija Kamberović, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Radiosarajevo.ba: Profesore Kamberović, gledajući s ove distance, koliko su osnovane tvrdnje o mogućem atentatu na Džemala Bijedića, s obzirom na činjenicu da je, kako se tvrdi, uživao visoko povjerenje Tita, kojeg je navodno trebao naslijediti. Nedavno preminuli Džemalov prvi rođak Bahrudin, tvrdio je kako mu se bivši predsjednik SIV-a žalio da će biti ubijen, jer mnogo zna. On je ukazivao i na ulogu Jovice Stanišića, kasnijeg šefa DB-a Srbije. Govorimo, dakle, o nekih 13-14 godina do raspada Jugoslavije i agresije, ili, recimo, devet od Memoranduma SANU-a, je li Bijedić mogao biti smetnja politikama i planovima takve vrste i da li je mogao postojati zavjerenički krug?
“Ja nisam pristalica teorija zavjere vezano za pogibiju Džemala Bijedića. Imao je protivnika, naravno, ali mislim da je tada politički odnos bio takav da je malo vjerovatno da bi ti njegovi protivnici bili u prilici ići toliko daleko da organiziraju tako široku zavjeru koja bi rezultirala Bijedićevim ubistvom. Bijedić je imao beskrajno Titovo povjerenje, a Tito je, ipak, kontrolirao procese u obavještajnoj zajednici. Zvanični izvještaj, s kojim se saglasio i Tito, kada su mu ga predočili, kazivao je, ipak, na ‘ljudski faktor’ u toj avionskoj nesreći. Ali, kada su u pitanje nesreće u kojima poginu tako velike ličnost, uvijek se otvara mašta i razvijaju teorije zavjere. I uvijek će biti ljudi koji je u te teorije vjerovati.
Doduše, ima određenih nejasnoća kada je u pitanju taj avionski let, i ja, mada ne vjerujem u teoriju zavjere, da bi bilo korisno da neko ponovo otvori tu istragu, da se kompletan dosje ponovo pregleda i konačno stavi tačka na taj slučaj”.
Radiosarajevo.ba: Autor ste brojnih članaka i djela o Džemalu Bijediću, kako s ove distance gledate na ličnost tog nositelja brojnih funkcija u bivšoj Jugoslaviji, među kojima i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, državnog premijera?
“Džemal Bijedić je bio neobičan političar koji je u sebi objedinjavao mnogo toga – u komunikaciji s drugima je bio jednostavan, a u odnosu prema obavezama bio je krajnje uporan i beskompromisan. Odrastao je faktički bez oca, koji je umro kada je Džemal imao svega godinu dana, ali je zato svoju majku izuzetni poštovao. Bio je krajnje odan porodici, i s te je strane ispoljavao velike ljudske vrline, ali je u političkom djelovanju iskazivao beskompromisnost u ostvarivanju zacrtanih ciljeva i ideja.
Uvažavao je sagovornike, cijenio svoje saradnike, imao je mnogo razumijevanja za obične ljude. Često je, i kao predsjednik jugoslavenske Vlade, išao na pijacu da nabavlja namirnice za kuću, toplo razgovarao sa prodavcima, i u svemu tome je uvijek zadržavao duboku iskrenost. To ga je izdvajalo iz mnoštva prosječnosti i sivila socijalističke elite”.
Radiosarajevo.ba: Koliko je značajna njegova uloga u razvoju Jugoslavije tih godina, a pogotovo Bosne i Hercegovine? On je, čini se, gradio jednu veoma mudru i bosanskim prilikama prilagođenu politiku.
“Bijedić je bio realan političar, a svoje djelovanje je usmjerio u nekoliko temeljnih pravaca. Jugoslavija i Bosna i Hercegovina su bili okviri njegovog političkog angažmana. Smatrao je da je ravnopravan status Bosne i Hercegovine sa ostalim republikama temelj opstanka Jugoslavije, a ravnomjeran ekonomski razvoj svih bosanskohercegovačkih regiona, i ravnopravnost naroda koji žive u Bosni i Hercegovine, bila je pretpostavka očuvanja Bosne i Hercegovine.
Zato je on snažno radio na otvaranju zapadne Hercegovine i skidanju nametnute hipoteke ustaštva s Hrvata u tom kraju, ekonomskoj izgradnji i integraciji zapadne Hercegovine u šire bosanskohercegovačke okvire, integraciji i obnovi Bosanske krajine, infrastrukturnom povezivanju cijele Bosne i Hercegovine, izgradnji aluminijskog kombinata u Mostaru, modernizaciju pruge Sarajevio – Ploče, otvaranju škola, biblioteka, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Televizije Sarajevo, razvoju sarajevskog Univerziteta i tako dalje”.
Radiosarajevo.ba: Ono što se nedovoljno primjećuje, u njegovo vrijeme dolazi do snažnije afirmacije i muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda. Vidi se to po činjenici priznavanja Muslimana s velikim M, ali i kroz prizmu Islamske zajednice, gdje osniva Islamski teološki fakultet, počinje da izlazi list Preporod, Anali GHB, koji ovih dana obilježavaju 45 godina osnivanja. Kolika je bila uloga Džemala Bijedića u svemu tome, iako ju on, čini se, nije naglašavao. Da li imao posljedica zbog toga?
“Kada je sredinom 1960-ih godina pokrenuta akcija afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, Bijedić je bio predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine, dakle obavljao je najveću državnu funkciju. S te pozicije on je ne samo podržavao, nego i snažno podsticao taj proces.Iz današnje perspektive mi možemo raspravljati o njegovom razumijevanju nacionalnog i vjerskog identiteta, koje se u suštini kretalo unutar marksističkog razumijevanja nacije, ali je nesporna činjenica da Bijedić smatrao i da Islamska zajednica ima važnu ulogu u nacionalnoj afirmaciji. On je podsticao otvaranje Islamskog fakulteta u Sarajevu, a u jednom razgovoru je rekao da je to važno jer na taj način Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini stvara kadrove koji neće biti pod utjecajem radikalnog islama.
On je, naime, smatrao da su kadrovi koji se školuju u arapskim centrima ‘manje-više klerikalci, a poneki od njih i agenti ove ili one obavještajne službe’. Zato je on snažno podržavao tadašnjeg reisu-l- ulemu Suejman ef. Kemuru, koga je smatrao ne samo prijateljem nego i ‘našim čovjekom 100 posto’, kako se jedanput izrazio.
Iako se, dakle, zalagao za afirmaciju Muslimana kao nacije, dakle sekularne zajednice, njegov odnos prema islamu, ali i prema religiji uopće, nije bio negatorski.Naravno, treba i tu pratiti njegove razvojne faze. Tako je, na primjer, neposredno nakon Drugog svjetskog rata on smatrao da je „naš zadatak da narod koji je religiozan pridobijemo tako da on bude naš vjeran saradnik.(…) Mi treba da imamo u vidu to da ako jedna omladinka sa sela nije otišla na crkveni skup, neće se ni udati.’ Kada je njegova majka umrla, dženaza je klanjana u haremu Gazi Husrev-begovoj džamije! Možda je to najbolji dokaz kakav je Džemal Bijedić bio i kao čovjek, prije svega kao sin’.
Kako se Džema zamjerio Jovanki
Radiosarajevo.ba: Je li Vama zanimljivo i kako komentirate činjenicu da je Jovanka Broz u svojim posljednjim ispovijestima Žarku Jokanoviću na jedan ponižavajući način govorila o Bijediću, aludirajući na njegovo prezime? Hoću reći da se primijetio taj animozitet, a ona nije bila žena bez utjecaja.
“U svojim dnevničkim bilješkama Draža Marković je prepričavao vic kojega je često pričala Jovanka Broz u vezi s vodećim ličnostima jugoslavenske Vlade. ‘Ministri finansija i ekonomije treba da su bogati, a kod nas je (Jakov) Sirotković; da ministri spoljnih poslova treba da govore, a kod nas je – (Mirko) Tepavac; da na čelu Vlada treba da su velike ribe, a kod nas je
(Mitja) Ribičič.’
Pa, nije tajna da Bijedić i Jovanka nisu bili u najbolji odnosima. Sredinom 1970-ih godina Jovanka Broz je bila pomjerena u stranu. Jedan od onih koji je pomogao u tome bio je i Džemal Bijedić, koji je u nekoliko navrata, kao premijer i jedan od najbližih Titovih saradnika, skupa sa Petrom Stambolićem i Stanetom Dolancom, razgovarao sa Jovankom Broz, pokušavajući je pomjeriti od mogućnosti političkoga utjecaja i stvoriti što bezbjedniju situaciju oko Tita.
Posebno je važan razgovor što su ga Bijedić, Dolanc, Stambolić i Ljubičić imali s Titom na brodu Galeb u Zeleniki 12. februara 1975. godine, nakon čega je Jovanka Broz sve brže uklanjana iz Titove blizine. Od avgusta 1976. ona je sve češće izostajala sa zvaničnih Titovih susreta. Zbog toga me ne iznenađuje da je Jovanka takav stav prema Bijediću zadržala sve do svoje smrti, jer je ona i Bijedića, kao i neke druge (Dolanca, Ljubičiča i druge) doživljavala kao krivce za svoju sudbinu’.
Dugo nećemo imati političara poput Džeme
Radiosarajevo: Moguće da je odveć hipotetički postavljeno pitanje, ali koliko ličnost poput Bijedića, sa svom svojom širinom i energijom, nedostaje BiH danas i koliko bi takav profil ličnosti mogao pomoći integraciji BiH, bez obzira na sve današnje izazove?
“Danas mi nemamo političara koji bi mogli izaći iz etničkih okvira i nametnuti se kao općebosanski političari. Rezultat je to političkog konteksta u kojem mi živimo posljednjih dvadesetak godina, s jedne, te općeg trenda rasta nacionalizma u svijetu, s druge strane. Mislim da će proteći još mnogo vremena dok se ne pojave političari koji će, uvažavajući političke realnosti, ali sa jasnom vizijom, biti u prilici graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj će se svi dobro osjećati. Bijedić je u svom vremenu dobro razumio politički kontekst, imao je jasnu viziju i vodio politiku primjerenu tom kontekstu i toj viziji”.
(Fotografije preuzete iz knjige Husnije Kamberović Džemal Bijedić – Politička biografija, drugo dopunjeno izdanje, Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, 2017)
Radio Sarajevo, Piše: Faruk Vele