Boriti se ustrajno za svoje ideale bez obzira na okolnosti koje vladaju, odlika je hrabrih i buntovnih, kakav je i sam bio istaknuti bošnjački intelektualac Teufik Velagić.
Ovaj rođeni Mostarac život je podredio borbi za bošnjačku stvar, propagirajući moralna načela zbog kojih je u konačnici bio osuđen i na dugogodišnju robiju. Još za vrijeme srednjoškolskih dana bio je istaknuti borac za moral i pravdu, a svoje djelovanje usmjerio je na jačanju omladinskog pokreta Mladi muslimani. Uprkos represiji koja je vladala za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i nakon njega nije se pokolebao, već je i dalje ostao vjeran ideji koju je propagirala organizacije, čij je bio jedan od pokretača.
Preko Maribora do slobode
Velagić je inspiraciju kao i ostatak Mladih muslimana pronalazio u istoimenoj ogranizaciji u Egiptu, ali i u Muslimanskom bratstvu. Odgajanje i usmjeravanje generacija za njega je predstavljao častan poziv kojem je bio potpuno posvećen. Ipak, stavovi i ideje koje je propagirao Teufik Velagić sa ostatkom Mladih muslimana nisu gledani blagonaklono od strane komunističke vlasti, koja je na sve načine željela ugasiti ovu organizaciju. Teufik Velagić je znao da postoji opasnost zbog njegovog aktivizma, ali nije želio odustati. Dokaz ovoj konstataciji je i njegov odlazak u Zagreb, gdje upisuje agronomiju.
Naime, tokom studentskih dana, Velagić je počeo sa organiziranjem Mladih muslimana i u Zagrebu, zbog čega je 1949. godine uhapšen od tadašnjih vlasti. Od tog kobnog krenutka za Velagića započinje veoma težak period u kojem je prošao mnogobrojna iskušenja. Odlukama državnog suda, osuđen je na dugogodišnju robiju, a čak je bio kažnjen i sa oduzimanjem svih građanskih prava u trajanju od četiri godine. Dani u zatvoru o kojima je Teufik Velagić dosta pisao tokom boravka u emigraciji bili su nepodnošljivi. Razni oblici mučenja kojima je bio podvrgnut ostavili su dubok trag na njega.
U jednom intervjuu koji je vodio sa hrvatskim novinarom Mirkom Galićem tokom 1990. godine osvrćući se na vrijeme provedeno u zatvoru, Velagić ističe da najbolji opis kako mu je bilo u pritvoru svih godina daje njegovo razmišljanje o granicama Jugoslavije, koje je želio što prije preći. Koliko je ozbiljno razmišljao o napuštanju tadašnje države govore i njegova svjedočenja o tome da je svakodnevno izučavao područje Maribora, koji se nalazi blizu austrijske granice. Upravo je taj granični prelaz blizu Maribora bio Velagićev spas od dugogodišnje torture, nakon koje nije mogao ostati u tadašnjoj Jugoslaviji.
Često je tokom boravka u zatvoru razmišljao o trenutku kada će ponovo biti na toliko željenoj slobodi, ali ni u jednom trenutku se nije pokolebao u odluci da napusti Jugoslaviju, u kojoj je preživio neke od najgorih trenutaka u životu. Dugogodišnja robija na Velagića je ostavila velike tragove, od kojih se godinama oporavljao. Ipak, tortura kojoj je kontinuirano bio izložen tokom zatvorskih godina nije ga pokolebala da i u emigraciji nastavi sa borbom za ideale koji su mu u znatnoj mjeri odredili životni pravac. Značajno je istaći i Velagićev čvrst stav kada je riječ o nacionalnom opredjeljenju, a o tome najbolje govori podatak da se pri prelasku granice na pitanje o nacionalnoj pripadnosti koje mu je postavila austrijska policija, izjasnio kao Bošnjak. Ne bi u tome bilo ništa čudno da se ne radi o šezdesetim godinama prošlog stoljeća kada je ovo historijsko ime u našoj domovini gotovo bilo zaboravljeno.
„Bošnjacima dopustiti da sami odlučuju“
Aktivizam i borba koja ga je krasila tokom učešća u aktivnostima Mladih muslimana, nastavljena je i tokom njegovog boravka u emigraciji kada je kao saradnik više listova otvoreno iznosio svoje stavove o položaju Bošnjaka. U tekstu pod nazivom „Sigurni temelji Jugoslavije“ objavljenom u časopisu Savremenik u februaru 1967. godine pisao je o nacionalnim izazovima koji su pred Bošnjacima, ali i o njihovoj privrženosti za vjersku odrednicu, ali ne i za nacionalnu. „U svim raspravama, a naručito onim koje su za varijantu razlaza naroda Jugoslavije, ključno je pitanje Bosne, tj. bosanskohercegovačkih muslimana. Problem muslimana otežan je time „da se kod nas bosanskih muslimana (mislim tu i na hercegovačke i na sandžačke) tokom prošlih stotinu godina nije razvio bošnjački nacionalni pokret pa je izostala pojava našeg nacionalizma – počelo nas se smatrati, i danas se često smatra, Srbima ili Hrvatima, a ponekad nacionalno nesvjesnim. To je dovelo do upornog nastojanja da nas se srbizira ili hrvatizira, a što je pojačano djelovanjem vrlo malog broja bosanskih muslimana koji su se opredijelili kao Srbi ili Hrvati. Tako smo upali i ne htjeći u borbu između Srba i Hrvata o Bosni, što je još gore i u njihovu težnju za „nacionalnom homogenošću“, pri kojoj se nisu birale i ne biraju metode i sredstva.
Posljedica svega je da smo ostali upućeni više kao muslimani nego kao Bošnjaci.“ U istom članku Velagić zastupa tezu o tome da Bošnjacima treba dopustiti da o svom nacionalnom identitetu sami odlučuju, što je posebno naišlo na oštru reakciju neistomišljenika u Jugoslaviji, ali i u emigraciji. Kao saradnik najznačajnijeg bošnjačkog lista u emigraciji Bosanskih pogleda tri godine prije objavljenog teksta u Savremeniku pisao je o tome da pritisci koji dolaze od strane Srba i Hrvata konačno trebaju prestati. „Ono što mi želimo to je istinska sloboda naroda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naručito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Što se to nastojalo ranije, to se može nekako razumjeti, ali od kraja prošlog rata to zaista nema nikakvog izgleda za uspjeh. Nama kao muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo, s kojim treba da se pomire naručito oni, koji nas do sad ubrajaše u svoje jato.“
Pisao je ovaj istaknuti bošnjački intelektualac i borac za povratak historijskog nacionalnog imena i o značaju učešća u politici koja je ključno sredstvo u rješavanju krucijalnih problema koji su se godinama nerješeni nalazili pred „bošnjačkim vratima“. Koliko je njegova riječ imala težinu dovoljno govori pritisak jugoslovenske vlasti na sve one Mlade muslimane koji su imali bilo kakav kontakt sa njim. Posebno je to bilo vidljivo tokom montiranog Sarajevskog procesa iz 1983. godine kada se poznanstvo i komuniciranje sa Teufikom Velagićem uzimalo kao otežavajuća okolnost. Tokom dugogodišnjeg boravka u Beču, Velagić je uspio organizirati i udruženje koje je aktivno pomagalo bošnjačkim emigrantima, ali i izbjeglicama koje su u Austriju dolazile početkom agresije na našu domovinu. Njegov nesebični trud na polju dobra nastavljen je tokom čitavog rata u Bosni i Hercegovini. U javnosti je poznata i njegova bliska saradnja sa prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine, koji je za Velagića uvijek imao samo riječi hvale. U svom osamdesetosmogodišnjem životnom vijeku Teufik Velagić Tofa nije dopustio da mu prođe niti jedan trenutak a da ne uradi nešto korisno za svoju zajednicu. Da je mislio i na one koji dolaze govori i podatak o njegovom stanu u Beču, koji je kao vakuf, stavio na raspolaganje organizaciji Mladi muslimani nakon svoje smrti.
Iako je veći dio svog životnog vijeka proveo daleko od voljene domovine Bosne i Hercegovine, na bolji svijet je preselio 19. novembra prije pet godina u njenom glavnom gradu Sarajevu, koje je u Tofinom srcu zauzimalo uvijek posebno mjesto. Pet godina od smrti ovog istaknutog bošnjačkog intelektualca dovoljan je period u kojem se trebalo razmisliti na koji način se zahvaliti ovom neumornom borcu za „bošnjačku stvar“. Za početak poželjno bi bilo da se o Teufiku Velagiću i ostalim istaknutim Bošnjacima u emigraciji počne govoriti u našim školama, kako bi mlađe generacije nastavile čuvati uspomenu na lik i djelo velikana koji su svoj život posvetili borbi za nacionalno osvješćivanje našeg naroda.
Price iz Hercegovine