Mnogo sam puta u životu čuo ispovijed žene.Žena se voli ispovijedati čovjeku, kada ima u njega povjerenje.A njezina je ispovijed iskrena i topla.Kaže sve:boli,stradanja,ljubav i uzdahe.Ne zašuti ništa.Ako je pogledala preda se,zacrvenila se u licu ili zaplakala razumijete je…Tada ne treba pitati.U tim izjavama,kada duša sama govori,ja sam upoznao istinski osjećaj žene,osjećaj koji nije nikad lažan.Među ženama sam našao istinske duše i slušajući njihove ispovijedi bio sam pisac događaja.Ljudi obično viču na žene,žena se tuži samo u času kada je njezin osjećaj povrijeđen,kada je njena ljubav povrijeđena,prezrena.U stotinu slučajeva gdje je se govorilo o jednoj ženi kao najgoroj ja sam ustanovio ispitujući njen život,da nije ni u deset dijelova tako.A i gdje sam našao da je zbilja onaka ili još gora nego se o njoj pripovijeda,ustanovio sam,da su je ljudi učinili zlom,da je sredina bila taka kakva je ona postala.Jedan kritičar mi je rekao:da praštam ženi sve i da za sve njezine poroke nalazim opravdanje.Možda je i to tačno.A zar žena ne okajava svoj grijeh?
Koliko samo prigovora i mrkih pogleda primi od muža za najnedužniju stvar,plaća ona suzama pa i udarcima,modricama po tijelu,prijetnjama i.t.sl.Za najmanji grijeh upire se prstom na ženu i tražimo kamen da je kamenujemo,dok muškarac u isto vrijeme drugoj ženi šapuće drugi grijeh.
Jeste li vidjeli kuću bez žene?Jeste li vidjeli dan bez sunca?Tako je u životu.Žena je odraz onog sunca duše jer bez nje bi čovjek prestao biti čovjek.Izgubio bi sve ono lijepo što ima u duši,postao bi surov,mračan,divlji.Ona ga oplemenjuje i razvija mu osjećaje-od majke do ljubovce!A da nema više sreće u svijetu,ili je sasvim rijetka,da naši domovi nisu domovi sunca i svjetlosti,zakutci mirisa i boja,mjesta gdje se duša odmara,uzroci su u nama.Jer mi ne zidamo naš dom onako kako bi trebalo.
U mladosti ne ulazimo u život sa povjerenjem,sa razumijevanjem,nego nekim momentanim i nesvijesno.Ženu koju vodim u dom i ne poznajemo iako je možda tada previše ljubimo.A sreća i zadovoljstvo sastoji se iz tako sitnih i malenih ali složenih stvari!…Stupanjem u brak mi pravimo jedan ugovor između dvije duše,ugovor sa mnogo stavaka i poglavlja.I uvijek treba gledati njegov cilj- sreću,zadovoljstvo,dva jednaka stvora kod rasuđivanja prava i dužnosti.U braku treba stvoriti prijateljstvo,a ne prevaru.žena neka bude prijatelj muškarca,a ne predmet momentane požude i osoba čiji je cilj-navodno životni- da posprema sobe,rađa i odgaja djecu i kuha ručak.Mi muškarci vidimo tuđu ženu lijepu i čini nam se naša ružna.A zašto?Za to što smo je zapostavili,što smo joj oduzeli sve ono od čega ona živi-oduzeli smo joj prava i ostavili kod njenih dužnosti.Gubi se u svagdanjim brigama.Mi smo prema sebi popustljivi,a prema ženi strogi,pa odatle se stvaraju prvi počeci nezadovoljstva,razmirica,zatim nastupa indiferentnost jednog prema drugom,koja rađa antipatiju a za kojom dolazi ono što mi zovemo nesretni brak.
Život je onakav,kakav ga gledamo,sve su stvari onake,kako su nam ih predstavili ili onake kako ih mi sami predstavimo.Pa zašto ne bi gledali stvari sa one ljepše,bolje strane?Istina je: za gledanje stvari sa bolje strane treba se odgojiti.Nije li čovjek tako odgojen treba onda,da polazi uvijek od sebe i da čini ono što bi želio da njemu drugi učini.Vjerujte onda ćemo lako razumjeti druge,više ih cijeniti,lakše praštati i ne gledati na sitnice,koje su često uzročnici velikih nesreća što ih život kasnije donese.
Interesantno je:ljudi praštaju velike prestupke ženi,pa ih i zaboravljaju,dok sitne kaprice sakupljaju.Naprotiv žena uopće prelazi preko sitnih kaprica muža,a njegove velike grijehe i ako prašta-nikada ne zaboravlja!
Žena traži promjene u životu.Razumljivo je,ali ta promjena nije uvjetovana promjenom muškarca,ona traži od muža,dragog,ljubavnika svaki dan nešto novo:u životu,u društvu,u načinu življenja,u postupku s njom,jer je jednolikost,svakidašnjost umara.Čovjek,koji hoće da bude sretan i da usreći ženu mora biti prema onom pravilu:jedno jednom-nedjeljivo.To je prvi uslov.Čovjek treba da uroni u more onih finih osjećaja ženine duše.On ih treba pažljivo njegovati,jer su neiscrpan izvor mirisa i boja iz kojih se zidaju temelji sretna doma.Iz tih finih osjećaja rađa se i ženina želja.Uzete na početku izvora blistaju se,a u daljem toku,neispunjene zakaljaju…A često mala sitnica uzrok je nesreći.
Izvor:A.H.Bjelevac:“O ženi“;Napredak,kalendar za 1930,SA 1929.
Izbor:Kemal Mahić