Esma hanuma

Pozdravlja se neki dan sa mnom Esma hanuma, dok polahko grabi uzbrdicom prema našoj mahali. Stanem, razmijenim nekoliko riječi sa njom, pa joj iz ruku uzmem kese sa namirnicama i krenemo zajedno savladavati brdo. Nije ni par koraka prošlo a ona mi svoga sina spominje.

Veli da ga je neku noć usnila: u nekakvom mraku, u nečijoj tuđinskoj kući, hodala i tražila ga. Čula u tom mraku njegov glas, namirisala miris njegove kose, haman i osjetila kako joj njegov dah pada na rame gdje uvijek i pada kada bi ga k’o dijete zagrlila, al nikako da ga u tom mraku nađe i ugleda. Zastane, u neka doba, Esma hanuma, u svome snu, i krene da osluškuje. Naćuli jedno uho lijevo, drugo uho desno, dah zaustavi, oči u gustom mraku zatvori i onda sluša, ne bi li dijete svoje načula i pronašla; a mrak se onaj dušmanski ušutio k’o da zna da se Esma primirila, pa ni traga ni glasa ne odaje. Nikog, sem Esme, u crnilu noći ne otkriva.

„U taj će mi vakat zazvoniti alarm“, veli mi Esma, „i ja se probudim iz tog sna i po nekakvom refleksu ugasim vekericu. Izvučem noge ispod jorgana, spustim ih na pod pa polahko, podupirući se o štap što mi stoji kraj kreveta, dignem se i odem da se umijem. Pripremim sehur, malo nešto založim, reda radi – nikad na sehuru ne mogu da jedem… pa se i opet vratim da uzmem abdest i sabahski vakat klanjam.

Dugo kasnije sjedim, na rubu kreveta, držim onaj mushaf zatvoren u rukama i razmišaljam. Svijet već poleg’o, svjetla i glasovi iz mahale utihnuli. Pokoji se džematlija vratio sa sabahskoga vakta i legavši u krevet započeo post. Jedino sam ja, meščini, na cijelome svijetu ostala budna. Ona vekerica lupa kazaljkama k’o da je svaka po pet kila teška, ništa se sem nje ne čuje u sobi. Negdje u nekakvoj Švedskoj, o kojoj znam jedino da je hladna i da ima dosta našijeh ljudi, moj Armin spava ne sluteći da neko o njemu u ova doba sam sa sobom govori. Kako li je, moj Bože, njemu, na drugoj strani ovih mojih misli? Spava li mi dobro, ili i njega k’o i mene ovako teški snovi nalaze..?“

….

Nekoliko dana prošlo, nekoliko sehura i iftara zamaklo u mojoj kući, a svaki sam od tih dana, kad bi navečer legao u mrak, pomislio na Esma hanumu i pitao se da li joj se sin javio i da li može da spava u ove sate koji i mene sve češće ostavljaju budnim. Jednu sam od tih noći iftar čekao sa prijateljima u gradu, pa smo nakon iftara i akšamskoga vakta, teravih namaz klanjali u Begovoj džamiji, pa poslije sve do sehura, šetali Sarajevom i priče dijelili. Uglavnom se govorilo o granicama i prijateljima kojih ove godine nema u gradu, a prošle smo isto ovako zajedno, iftare čekali. Poslije sehura i sabah namaza, u gluhoj noći kad nigdje nikoga nema, vraćam se uz mahalu i vidim upaljeno svjetlo u kući Esma hanume. Zastanem, u nekakvom strahu i radoznalosti, i vidim kako uz prozor, sa naočalama spuštenim na pola nosa, ispod šarene starinske marame, Esmin pogled pada na stranice Kur’ana. Prođem, k’o da ništa nisam vidio, i legnem da odspavam sahat il’ dva.

Sanjam, tu večer, Esma hanumu. U mraku nekakvom koračam, pipam zidove i po njima sebi pronalazim put. U mraku, čujem nečiji glas kako izgovara molitvu, pa pustim uši i noge da me prema tom glasu povedu. U jednoj sobičku do kojeg me noć dovela, na sred sobe sa fenjerom u ruci, Esma hanuma, pita me za Armina. Jesam li čuo išta o njemu, kako je, fali li mu išta, i pita li me išta o svojoj majci. U snu, ne znam zašto to radi, onaj začuđeni ja odgovara Esmi: da je Armin dobro, da mu ničeg ne fali i da nema dana da majku Esmu ne spomene. Starica klimne glavom sa olakšanjem, pa se okrene i sa onim fenjerom ode iz sobe, a ja se probudim.

Esma hanuma, vele mi prijatelji, preselila tu noć na bolji svijet. U njenoj sobi ostao otvoren Kur’an i za stolom upaljena lampa. Njen sin Armin, kojeg su zarobile neprijateljske vojske dan-dva prije nego je trebao pobjeći za Švedsku, još nije pronađen.

 

1619 Posjeta 1 Posjeta danas