Kopajući po hrpama starih slika nađoh jednu s oronulom kućom gospođe Anke, bila je odmah preko puta naše u Ljubuškom. Zatvorim oči i opet vidim njen dragi lik.
Moja Ana, tako ju je zvao samo Bato, njen najmlađi sin. Svi ostali zvali su je gospođa Anka.
Rođena je u Trstu 1907. u martu. Dijete ljubavi. Iako je majku Luciju molila da joj kaže čija je ljubav bila, nikad joj nije otkrila. Tako je rubrika s imenom oca ostala prazna. Odrastala je u Dubrovniku s majkom i ujkom. Išla je u žensku pučku školu, čitala i govorila talijanski i njemački. Posebno lijepo je crtala.
Imale smo rođendane u istoj sedmici, poklanjala bi mi tada svoje stare crteže koje je čuvala negdje u ormarima. Jedan čipkani milje i slike čuvam i danas.
Gospođa Anka je bila posebna. Krhka, otmjena, odjevena jednostavno ali sa stilom. Blijedog nježnog lica, uvijek nasmiješena i ljubazna prema svima. Imala je pepeljastobijelu kosu koju je nosila savijenu u pundžu. Nikoga nije oslovljavala sa ti. Čak ni djecu.
Nekada davno išla je u crkvu sve dok se nije razočarala dvoličnošću nekog nadobudnog pastira. Poslije više nije željela ići.
Radila je kod jednog dubrovačkog odvjetnika i tu upoznala Peru iz Ljubušaka. Dogodila se ljubav, vjenčali su se i preselili u Ljubuški. Nakon ujakove smrti i majka je doselila iz Dubrovnika i ostala živjeti s njima u Ljubuškom sve do smrti. U vremenu kad su sve žene bile ‘drugarice’, nju su i dalje oslovljavali gospođa Anka. I zaista, ona je to bila u najplemenitijem smislu te riječi.
Bila je tajnica u Duhanskoj stanici, imala četvero djece. Stanovali su u prizemnom stanu kuće koja je bila u dvorišta Duhanske stanice, tačno preko puta naše. U ulici Marijana Primorca. Pero se razbolio i umro, djeca se zaljubila i otišla svak svojim putem. Ostala je sama u već staroj trošnoj kući.
Puno je čitala sve dok nije potpuno izgubila vid, a kasnije slušala samo radio. Stajala bi često kod prozora ili naslonjena osluškivala hoće li proći neki poznati korak ili čuti nečiji glas, neko bi se javio prolazeći cestom, razgovarala bi malo a onda opet zatvarala prozor i nestajala u kući.
Ranije je pila kavu sa komšinicama Šemsom, Šadom, Arzenkom, Ružom. Bili su to svakodnevni razgovori, smijeh i sjećanja…. Sve one su imale muževe koji su bili ljubuške gradske ‘face’, zajedno ostajali u kafanama a one su ih čekale kući, znale bi reći „vode u usta i čekaj pa mu sutra održi bukvicu“. Osamdesetih su sve bile udovice, otišli su jedan za drugim njihovi drugovi.
Kad bi polazila na kavu, zatvorila bi kapiju i krenula lagano trotoarom jednom rukom dodirujući zid a drugom bi zaklanjala sunce i išla tako do Šemsine kuće. A neko od njih bi sišao da je dočeka i povede uz stepenice. Isto tako u povratku.
Mi smo često sjedili pred vratima naše radnje, razgovarali, smijali se. Kada bi čula moj smijeh, odmah bi otvarala prozor i mahnula. Ja bi pretrčala do nje a ona bi me uhvatila za ruke i rekla: ‘moji zvončići! Kad čujem tvoj smijeh kao da čujem zvončiće…’ Poljubila bih je i vraćala se u radnju.
Kad je počeo rat devedesetih s njim i prve sirene i granate, djeca bi došla po nju. Ostajala bi kod njih dok se ne smiri situacija, a onda se opet vraćala u svoju kuću. Voljela je svoj prostor, u njemu se najbolje snalazila. Ponekad bi se iznenada začule sirene za zračnu opasnost, ja bih djecu trčeći uvela u našu malu laboratoriju gdje smo razvijali filmove. To je jedina prostorija u kući koja nije bila direktno izložena udarima. Svi drugi po gradu bili su stranački ili crkveno-džamijski raspoređeni, znalo se ko bi u koji podrum bio smješten. Samo mi nismo ni u jedan pripadali. Kada bih ugladala gospođu Anku kako uznemireno stoji na kapiji preplašena, trčala sam po nju i uvodila je u naše malo skonište. Ne znam ko se više bojao, ona ili djeca. Poslije bi se vraćali kad bi prestala opasnost. Preživjela je već jedan rat, teško joj je padala svaka uzbuna.
Nedjeljom bi obično dolazila Zrinka ili Vijeka, njene kćerke, a Đuro i Bato svakodnevno. Bato i po nekoliko puta. Dolazila su i njihova djeca i nevjeste Slavica i Lenka. Batu je nekako posebno voljela. I ja sam. On i Lenka nisu imali djece. Svirao je ponekad sa Neđom u grupi, šalio se ali uvijek bio uljudan. Svraćao je i kod nas često. Zrinka je bila udata na Humac imala je težak životni put a Vijeka je živjela sa svojima u Vrgorcu. Među zadnjima je napustila Skupštinu u Beogradu kad se već spremao kraj jedne epohe. Đuro je bio nastavnik likovnog, oženio se kasno dosta mlađom Slavicom.
Pile smo kavu često. Nekad pred kućom ispod krošnje starog platana, nekad u kući. Gledala sam je kako sve spretno radi iako je bila slijepa, rukama bi dodirivala stvari, znala je tačno gdje što stoji. Voljela je piti bijelu kavu. Uvijek je imala i koji kolač koji bi donosila Zrinka a fritule Vijeka. To su bili posebno dragi momenti. Pričala bi o svom djetinjstvu, Dubrovniku, ujki, ratu, njemačkim i italijanskim vojnicima, o ljubavi, životu… Kako to da je zalutala u ovaj dio svijeta, uvijek sam se pitala. Ona je Ljubuški činila gradom gradskijim nego će današnji ikada biti.
Kad smo se vratili iz Praga krajem ‘94, najprije sam trčala zagrliti nju. Plakala je. ‘Ne čuju se zvončići moji’, govorila je.
Bila je već vidno oslabjela, činilo mi se da je pogrbljenija nego prije. Zračila je istom ljepotom duše ali nekako je bila tužnija. Umornija. Govorila je ljubazno i razgovjetno, znala je i dalje svaki lik iz romana koje je davno čitala, sve je pamtila. Tražila je da joj pričam o Pragu i mojim putovanjima, o knjigama koje sam pročitala…voljela je to slušati. Još je samo ponekada dolazila do prozora, naslonjena osluškivala hoće li čuti neki glas. Čim bi je vidjela trčala sam do nje.
Jednog dana sam ugledala kola hitne pomoći kako odmiču i gužvu pred njenom kućom. Srce mi je stalo. Istrčala sam iz radnje i s ulice uletjela kroz prozor pravo u njenu sobu. Ležala je u postelji, blijeda i sitna. Svi su hodali užurbano po kući. Pao je dio stropa, nije udario nju ali je ona pala odmah poslije, vjerovatno je doživjela neki udar. Bato je bio u sobi, pogledao je u mene i izašao suznih očiju. Klekla sam pored njenog kreveta, držala sam je za ruke i tiho govorila – moja Ana, moja Ana…..Jedna suza joj je skliznula iz gotovo zatvorenih očiju. Znala sam da me čuje, samo sam ponavljala ‘moja Ana'….Odlazila je. Tiho je izdahnula nedugo poslije. Ridala sam naglas, poljubila je i spustila njene mršave ruke i ponovo izišla kroz prozor. Osvrnula sam se još jednom, ali ništa nisam vidjela od suza, pretrčala cestu i zatvorila vrata od naše kuće. Plakala sam cijelu noć. Bilo je to 8.11.1998.
Kuću su naslijedili Đuro, Slavica i djeca, uskoro su i oni odselili u Poreč. Poslije Đurine smrti, kuću su prodali. Odavno stoji zarasla u šipražje, oronula popuštajući pod težinom vremena kojemu je svjedočila. Ni novi kupci je ne obnavljaju, niti ruše. Zatvorena je odavno i naša kuća.
Ne čuju se više zvončići ni s jedne strane ceste.
Štefica Galić
