RAMAZANSKA BESJEDA O SRODNIM DUŠAMA

Pitaju te o duši. Reci: “Što je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dano samo malo znanja.” (Al-Isra, 85).

Puno se govori i piše o srodnim dušama. A prvo je pitanje po čemu je to njihova srodnost i prava bliskost? Možemo li reći da je mjera svemu tome ovaj zemaljski vodoravni put koji ljude dijele, koji im je dat, ili je to vertikalno uspinjanje duša prema zajedničkom cilju koji se podrazumijeva? Mnogi teoretičari kažu da nije moguće da srodne duše budu skupa, upravo zbog njihove sličnosti, te da su samo na nekom dijelu puta potrebni da bi se produžilo dalje. U takvo nešto ne želim vjerovati. Naprosto iz razloga što znam da su duše ‘kao mobilizirane vojske, pa koje su slične, druže se i ostaju, a koje nisu, razilaze se…’ Vjerujem u nešto drugo. Naime, susret sa srodnom dušom podrazumijeva rast i razvoj u svakom smislu, te svake od njih ponaosob, saznanje o sebi. Vjerujem da mogu postati neizdržive zbog intezivnosti odnosa, i svega onoga što se događa sve sa jednim ciljem, kako reče jedan autor: “Ljubav je sposobnost ljudskog bića da proširi svoje dobro stanje, kako bi se ono duhovno razvijalo.” Ako se međusobni rast i razvoj onemogući, i najsrodnije duše će se razići, jer ih je nadvladalo materijalno, uslovi i veze, koje su morale biti prekinute da bi se čovjek zaista duhovno razvijao. Srodna duša je posebno katarzično iskustvo, od kojeg se često bježi i opravdava. Mnogi je i zanegiraju, smatrajući je teškom i zamornom, a uistinu, ona je samo težila, u toj čudnovatoj interakciji, da se ostvari. Često prođu i godine, kada se srodne duše prisjete i shvate, da jesu bile od istog jata. Šta ih je spriječilo? Ego, mišljenje, pomanjkanje žrtve, nespremnost na promjenu i općenito, prošla iskustva, koja po principu vakuma žele povući dušu nazad, u društvo nesličnih.
Mogu li duše pomiješati svoje sadržaje, ili je uvijek među njima pregrada, kojom se samo dodiruju? ‘Sličan se sličnom raduje’, kaže izreka. Slični ostaju, neslični se rastaju. Možda se dodirnu svojim sadržajem, ali sve ono što ih čini različitim, pregradu ostavlja trajnom. Možda je rješenje u tome da se prihvati ta granica, neupitna nedostupnost naših malih svjetova drugim, bez obzira na najbolju volju. Nama je o duši dato malo znanja. Mnogo više se istražuju razlike, nego li sličnosti. Duše su kao mora koja se dodiruju, ali ne miješaju. Pregrada među njima čini smisao – dva mora, koja moraju biti od iste vrste, ali tako skladno drugačiji, da jedno bez drugog, pučina života ne bi postojala. Trebalo bi biti dovoljno što se dodiruju – to je Njegov zakon i mudrost.
“Pustio je dva mora da se dodiruju. Između njih je pregrada i oni se ne miješaju”. (Er-Rahman, 20. i 21)
Duše su kao beskrajna mora, koja se dodiruju, ali ne miješaju – iste suštine a različitog sastava. Ko spozna jednu dušu, prije svega svoju, kao da je sve druge upoznao, jer su stvorene po istoj matricii. Mubarek mjesec ramazan je odlična prilika za to…

Admir Delalić

1625 Posjeta 1 Posjeta danas