Semezdin Mehmedinović(1960) –SARAJEVO BLUES

U Bosni su muslimani svojoj djeci nadijevali pravoslavna imena.

To je partizanski kompleks;nesretna djeca su se rađala u neprirodnom braku njihovih roditelja sa državom koja ih je delikatno pokušala asimilirati.

Prirodno je,onda,što su neki muslimani umjetnici-kad je počeo rat-vojnim transporterima bježali u Beograd.Istim onim transporterima koji su,nazad,u Sarajevo prevozili četnike.

Otišli su u Beograd iz kojeg je,već tada,dirigirano istrebljenje muslimana na Drini!

Puno primjera potvrđuje tu inferiornost.

Npr. na grbu Republike Bosne i Hercegovine je cvijet,u hrvatskom jeziku zove se lijer, i krin.Stiliziran je tako da više podsjeća na križ,nego na cvijet koji u sarajevskim avlijama raste i zove se zambak.

Nene što ga zalijevaju ni ne znaju da je to cvijet-danas toliko spominjan-ljiljan.

Pristajanje na istočnu verziju imena,nije puko podilaženje,već uporno pristajanje na <jugoslaviju.

Bosanskim Muslimanima je trebao rat sa genocidom da shvate šta za njih znači Jugoslavija.

Nije to,dakle,puki jezički samozaborav.

Jer,kada desetogodišnji dječak pita:da je on Musliman?,i nakon što dobije potvrdan odgovor,kaže:neću da budem istrebljen!,onda to govori da se s tim narodom dogodilo nešto strašno.

Jezik nam je postao sudbina.

Dječak koji pita-u atomskom skloništu-oštrim rubom gelera šilji olovku i nastavlja crtati svoj strip.

Junak tog stripa zove se Terry Marnese;on mu je nadjenuo to ime.

Svijet stripa,kao stupanj humanizma i civiliziranosti planete,u ovom trenutku ne postoji.

Stvarni svijet dječaka je onaj koji otkriva sa zakašnjenjem od deset godina:granice njegovog svijeta su granice njegovog imena.

Ono strašno što se dogodilo ovome narodu je:ZABORAV.

Od istrebljenja je strašniji još samo ZABORAV istrebljenja,kaže Baudrillard.

 

Izvor:“Bošnjaci o Bosni i sebi“,Sarajevo,2018.

1011 Posjeta 1 Posjeta danas