Munibove suze, iz Poeme o Srebrenici

Tu, dok sam bio među vama
Moja duša je otišla
Nije više mogla
Bez mojih dragih sinova
Muška suza je teža
Jer kad se iz oka otkine
Čovjek od svog ponosa
I hrabrosti odlomi.
Ali šta je značio ponos
Hrabrost i život bez mojih
Nedžada, Mensura,
Mustafe i Redžepa
Bez majke njihove.
Za života sam plakao njima
U smrti se nadao da ću njima.
U Kući Njegovoj skončah
Tada ništa nisam znao
Moja pamet se rasula
Život zastao.
Što će život čovjeku
Ako ne živi?
Šta će mu bilo šta
Ako ne grli?
Voljene cvjetove
Mlađahne sinove moje!
Ko će ovdje kome halaliti?
Samo sam prividno živio
Košulju bez tijela nosio.
Sve se u meni ugasilo
Ništa se nije spasilo.
Samo preko ruke pjesnika
U poemu da dođem
Duši mir da nazovu
Mojim i svim
Što za pravdom vape
U žamoru duša oproštenih
Između svjetova
Gdje stigoh,
Ne mogavši više.
Halalite mi
Što više nisam mogao
Halalite mi
Što sam onako otišao
Ali nemojte halaliti
Moju smrt kad umrijeh
Dok se život gasio u očima
Mojih sinova
Klasova, nevinih srebreničkih.

Admir Delalic  /IZ POEME O SREBRENICI/

1372 Posjeta 1 Posjeta danas