SAKARI PALSI: KURBAN BAJRAM

Kada je božijem poslaniku Ibrahimu,alejhiselam,bilo stotinu i pet godina,a još nije imao djece,žena mu Sara posla robinju Hadžiru za domaćicu.Kad je Hadžira rodila Ismaila ljubomorna Sara primora Ibrahima,alejhiselam,da odvede Hadžiru i Ismaila u pustinju.Ali Allah dade da iz pustinjskog pijeska poteče izvor tako da Hadžira i Ismail ugasiše žeđ.Poslije toga božiji poslanik Ibrahim,alejhselam,dobi u snu od Allaha naređenje da Ismaila prinese kao žrtvu.Ibrahim,alejhiselam,krenu u pustinju i stiže do Hadžirinog,ali nije mogao da zakolje Ismaila nego udari nožem po kamenu dok je Ismail klečao pred njim.Od udarca noža kamen se raspolovi na dvoje.Anđeo Džebrail sleti na zemlju i donese iz raja crnog ovna sa zlatnim rogovima kojeg Ibrahim, alejhiselam,zakla umjesto Ismaila.Oko Hadžirinog izvora i Ismailova žrtvenog kamena Ibrahim,alejhiselam izgradi grad Meku u koju pobožni islamski vjernici odlaze na hodočašće,polažu ruku na kamen i od šeika kupuju vodu iz Hadžirinog izvora.Za uspomenu na Ismaila hodočasnici žrtvuju ovna,a u zemljama gdje žive islamski vjernici svi vjernici čine to isto na sam Kurban bajram.

U Bosni nema ni približno toliko crnih ovnova da bi dotekli svakoj islamskoj porodici.Ja sam u Sarajevu,uoči Kurban bajrama,vidio jednog jedinog crnog ovna pa sam ga zato fotografisao iako njegovom vlasniku nije bilo pravo.Bijeli ovnova Sarajevo je tih dana bilo prepuno.Dotjerali su ih u grad cijelu sedmicu dana unaprijed i stjerali u jedan ograđeni muslimansski harem u kojem je bilo  dosta trave.U toku dva predbajramska dana ovnove su prodavali na čaršiji,ali i po ulicama,kupci su odmjeravali njihovu težinu,a kupljenog ovna dizali na vrat i nosili kući.Nije lako procijeniti koliko se ovnova ovdje o Kurban bajramu kupi i zakolje,pojede i podijeli siromašnim vjernicima.Po mome računu svakako nekoliko hiljada.

Red Kurban bajram i gradski pekari imaju mnogo više posla pa tih dana i ne gase peći,pekući neprekidno hljeb.Prolaznik može,ako hoće,da zastane pred tim pekarama i da gleda kako pekari rade,može da broji ispečene hljebove jer su pekare otvorene na ulicu i dostupne pogledu.Pečene su hljebove pekarski momci odmah raznosili po prodavaonicama koje su,također,bile otvorene i gledale na ulicu.Mogu reći da su ti svečarski hljebovi bili prava poslastica.

Na Kurban Bajram ujutro minareti džamija bili su svečano osvjetljeni.Pucnji iz topova označili su početak jutarnje molitve.Sa minareta su mujezini na arapskom jeziku pozivali na molitvu riječima:“Allahu ekber!Ešhedu en lailahe ilalah!Allahu ekber!Lailahe ilalah!“

U prijevodu to je značilo:“Bog je najveći!Vjerujem i izjavljujem da je Allah jedini Bog!Vjerujem i izjavljujem da je Allah jedini Bog!Vjerujem i izjavljujem da je Muhamed božiji poslanik!Dođi na molitvu!Dođi na spas!Bog je najveći!Allah je jedini Bog!“

Taj isti poziv mujezina mujezina na molitvu slušali smo u Sarajevu pet puta na dan,iščekujući ga često u dvorištu Begove džamije zajedno sa gomilom znatiželjnih stranaca.Tačno vrijeme svake molitve bilo je teško utvrditi jer se ono mijenjalo zavisno od dužine dana.Mi nikako nismo uspjevali da shvatimo kako se vrijeme računa „alaturka“.Vrijeme molitvi utvrđuje,inače,specijalni sveštenik-astronom koji se i danas služi starim načinom mjerenja kakav je korišćen u Ptolomejovo doba.

Učeći sa minareta,mujezin poziva na molitvu i to čini glasom koji je istovremeno i prijatan i sugestivan.Ovaj poziv mujezina,ili kako se ovdje kaže „okuisanje“,odzvanja čaršijom mada nije tako glasan kao što je zvonjava hrišćanskih crkvenih zvona.budistički zov trube ili šinto-gong.Pošto minareta ima mnogo i pošto su dosta koncentrisani,ljudski glas mujezina nadjačav mehanički zvuk što ga daje zvono.Sa minareta islamskih bogomolja obznanjuje se sveta riječ pet puta na dan i uvijek na sve četiri strane svijeta,što znači da se svaki dan dvadeset puta vjernici pozivaju na molitvu,dvadeset puta potvrđuje vjera,dvadeset puta uzdižu svemogući Bog i njegov prorok i dvadeset puta zabranjuju drugi bogovi i druga vjerovanja.To slavljenje jedine prave vjere u isto vrijeme i u cijelom svijetu podstiče i povezuje cijeli islamski svijet.

Islamski vjerski praznici su,u načelu,zatvoreni za one koji pripadaju drugim vjerskim kultovima,ali su svakodnevni međusobni bliski kontakti među ljudima u Sarajevu,glavnom gradu Bosne,u mnogome oslabili insistiranje na striktnom pridržavanju vjerskih propisa.Zato na Kurban Bajram i hrišćani posjećuju svoje muslimanske prijatelje da bi im čestitali praznik.Zahvaljujući jednom svom slučajnom poznanstvu,i sam sam se našao u prilici da učestvujem u jednoj takvoj posjeti radi čestitanja Kurban Bajrama.Bila je to posjeta na vrlo visokom nivou jer se radilo o čestitanju Reisul-ulemi,najvišem islamskom vjerskom poglavaru.Naime,preko dr.Mandića,koji je radio u Zemaljskom muzeju u Sarajevu,upoznali smo se sa njegovim šurakom,dr.Sunarićem koji je bio poznati sarajevski advokat i bogat čovjek.U Sarajevu se njegova kuća ubrajala među prve.Sa ulazom iz ulice Vuka Karadžića,bila je zaista prekrasna,usred velike bašte i sa divnim pogledom na okolinu.Bili smo pozvani da u pet sati poslije podne dođemo na „crnu kafu i razgovor“.Domaćin nas je sačekao pre kućom u bašči,dok nas je gospođa Sunarić čekala u salonu na prvom spratu,sjedeći u fotelji za jednim okruglim stolićem i ne pomičući se iz te fotelje za cijela dva sata koliko smo ostali u posjeti.Domaćin je poslužio svoje goste najprije cigaretama,a onda crnom kafom.Razgovor nije bio naročito živ jer su nam uglavnom oni postavljali pitanja,interesirajući se za daleku i nepoznatu Finsku.To se često dešava Fincima,susjedima Laponaca i Samojeda,kad se nađu negdje van svoje snjegovite zemlje.

(…)

Sljedećeg dana Sunarić me poveo na čestitanje Kurban bajrama.Najprije smo pošli ko dr.Mehmeda Spahe koji je bio bogato oženjen i stanovao u skupocjeno namještenoj kući,ali u kokoj se iz donjih prostorija širio miris pečenja.Odatle smo zatim otišli u palatu Reisul-uleme na veliki zvanični prijem.Na tom muškom prijemu već je bilo okupljeno manje gospodsko društvo.Komandanta grada je predstavljao jedan general,bio je tu i ban,zatim tabor-imam,koji je glavni vojni sveštenik,kao i dvadesetak bogatih trgovaca i drugih uglednih ličnosti.Reis Hadži-Džemaludin efendija Čaušević bio je visok gospodin,bijele brade,svjetski obrazovan i djelomično tako i obučen.Prema gostima se odnosio prirodno i pažljivo,ali istovremeno dostojanstveno suzdržano.Sam je poslužio kafom najuglednije goste,ali nikog nije pitao koliko mu treba šećera nego je svaki dobio po dvije kocke i pravo da šećeri kako i koliko želi.

Reis nije ni na mene zaboravio,stranca u običnom putničkom odijelu,koji nije nosio fes niti bio svečano odjeven i sa izglancanim cipelama kako su izgledala sva domaća gospoda na prijemu.Pokušavao sam da uhvatim o čemu me je Reis pitao na bosanskom i da mu onda odmah hrabro odgovorim na njemačkom jeziku.Mislim da sam u tome uspio jer sam primijetio da me Sunarić,koji se ponudio da prevodi,gleda sa odobravanjem.

 

Izvor:Sakari Palsi:BOSNA PONOSNA(Zapisi sa puta po BiH i Dalmaciji)-„ŽIVI ZID“SA 1996.

Preveo sa finskog jezika:Osman Đikić

 

1172 Posjeta 1 Posjeta danas