Smail Jonuz „Prolog“ iz zbirke „Švedske priče“:
„Izbjeglica je biće koje samo fizički tumara po ovom svijetu, jer duhovno nije prisutan. Ni njegove sopstvene misli često nisu sa njim, nego negdje drugdje. On svima smeta, svakom se sklanja s puta i stalno se nekome izvinjava i pravda. Njemu se čini da je uvijek za nešto kriv. Kriv je za nezaposlenost, za nesreće, pa čak i što kiša pada i što hladni vjetrovi ovdje tako duvaju. On najbolje osjeća svu nepravdu, primitivizam i bijedu življenja ovog našeg svijeta gdje vladaju homo homini lupus zakoni. Zakon jačeg i ugnjetavanje slabog i nemoćnog. Prognane i ucviljene tješi samo nada u onaj drugi, bolji svijet, jer je to jedina i apsolutna pravda. Tamo nema protekcije i korupcije.“
Incident koji se početkom rujna/septembra desio pri pokušaju grupe azilanata da pređe granicu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske oslikava svu patnju kroz koju danas prolaze izbjeglice. Migrant koji je trenutno u Bosni i Hercegovini, gdje ga je na kraju vratila hrvatska policija, dostavio je fotografiju spržene desne noge, potvrdu da je zaprimljen u ambulantu u Bosanskoj Krupi te fotografiju lijekova koje uzima da se oporavi od ozljede. Ovo nije usamljen primjer torture i maltretiranja. Od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske se ništa drugo nije moglo očekivati osim šture i birokratske izjave kako „imaju nultu stopu tolerancije prema nasilju bilo koje vrste, uključujući i u postupanju s migrantima te kako se pokazalo da optužbe migranata koji su spriječeni u nezakonitom prelasku državne granice o navodnom nasilju hrvatske policije nemaju uporište u stvarnosti niti su u ijednom slučaju potkrijepljeni konkretnim dokazima”. Sila Boga ne moli!
Jer što je izbjeglica nego samo neki registracioni broj. To su bića koja ne vladaju sobom, njima upravljaju drugi. Ne pika se ono što oni kažu, na kraju niti njihovi bezvrijedni životi, koji se ugasiše ginući na željezničkim kolosjecima, u morima, kanalima i rijekama, na goletima i planinama, težeći da osjete toplinu sunca svoga neba. „Od nekadašnjeg živog čovjeka osta samo broj na bijelom parčetu hartije i njegova fotografija. Lice sa slike je istovremeno i zabrinuto i zbunjeno i ispaćeno. Njegove oči gledaju nekud ukoso i uprazno. Patnja izvire iz polumrtvih zjenica, a beznađe i tuga se smjenjuju u rasplinutom pogledu. Izbjeglica ni svoj grob nema. Njegov grob su tamne dubine mora, živo blato močvare, bijeli snijegovi planina i pijesak beskrajnih pustinja.“
Naravno da je jednom normalnom ljudskom umu teško zamisliti da se ovakvi zločini i flargrantna kršenja ljudskih prava i prava izbjeglica mogu desiti u jednoj državi Evropske unije poput Republike Hrvatske. Isto onako kako nam je bilo teško prihvatiti da se u toj istoj Evropi desio holokaust, Srebrenica, Ahmići …
Život nije ples po ružama, to Bosanci i Hercegovci dobro znaju. Mnogi su to osjetili i na svojoj koži. U državi Bosni i Hercegovini gdje je više od pola njenjog stanovništva protjerano i živi van nje. „Ko jednom postane izbjeglica, ostaje to vječno. I ne samo on već i njegovi potomci nose prokletstvo izbjeglištva. Prokletstvo se tako nastavlja u budućnost. Teret nose sve buduće generacije. Oni uvijek podsvjesno nose onaj tegobni osjećaj drugorazrednosti, kompleks inferiornosti i sumnju da pripadaju ovdje.“ „Njihove misli se stalno vraćaju nazad, a iščekivanje povratka mu je glavna opsesija. Nepovratna prošlost i preteška zbilja su njegova surova sadašnjost. On je samo jedna zbunjena sjena koja lebdi van stvarnosti, dok mu misao stalno pluta po prošlosti sudarajući se sa sadašnjošću. I tako se on neumitno približava svom kraju tražeći spas i vječni smiraj.“
Želim da se sjećam nekih ljepših, sretnijih vremena kada nam je bilo teško a ipak smo bili okruženi ljubavlju, srećom i ljudskom solidarnošću. Kao što je to bilo 1969. godine kada je strašni zemljotres devastirao Banjaluku. Kuća se srušila kao kula od karata, majka je u naručju držala 6-mjesečnog brata a tu prvu hladnu jesenju noć smo prespavali uz improvizovanu kućicu od dasaka i veliku vatru pod otvorenim nebom. Ali nismo bili sami. Cijela Juga se digla da pomogne. I upravo ta spoznaja nama djeci nije skinula bezbrižne osmjehe sa lica niti je dozvolila zemljotresu da nam ukrade djetinjstvo. „Može li biti išta gore za ljudsko biće nego kad ga protjeraš sa njegovog rodnog ognjišta ili kad otmeš djetetu njegovu najmiliju igračku? Skoro da ne može, ili je možda sasvim malo stvari na ovom svijetu koje se mogu mjeriti sa ovom nesrećom. Samo smrt djeteta ili neke druge voljene osobe, teška bolest ili rat su teži. Ova nesreća još teže pada čovjeku kada zna da ništa nije skrivio da bi ga Bog kaznio tako strašnom kaznom.“
Današnje torture kroz koje prolaze izbjeglice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ne treba nikoga da iznenade. Mnogi zločinci iz poslednjeg rata danas sjede kao odbornici ili obavljaju najodgovornije funkcije u policijskim i drugim državnim strukturama. Razumijem i saosjećam sa ovim patnicima i ne želim biti isti kao oni kojima je svejedno što se iživljavaju na ljudskom biću. Ne osuđujte ih ako imaju skupocjene telefone jer im je to jedina veza sa onim što su izgubili, baš kao što dijete izgubi majku. U ovim nesrećnim vremenima treba nam više razumjevanja i solidarnosti.
„A kada za vrijeme dugih jesenjih noći, iz ponoćne tmine, začujete tihe, udaljenje javke ždralova, koji idu na jug sluteći skoru zimu, znajte da to nisu ždralovi. To su umorne duše izbjeglica, koje vječno lutaju ploveći nebeskim beskrajem, uzaludno tražeći svoj davno izgubljeni dom, koji nikad više neće naći. Dobri ljudi, pošaljite tada jedan uzdah saučešća, ovim napaćenim ljudskim dušama. Bit će im lakše kada znaju da ste s njima.“
Tacno.net, Autor Edin Osmančević