SADIKOVIĆI

Ljubuški muslimani se ne mogu pohvaliti da su sačuvali porodične predaje o svojim precima. Nisu ih ni smatrali važnim i prepustili su ih potpunom zaboravu, iako ljupki grad po svojoj burnoj prošlosti na granici dva svijeta to ne zaslužuje. Narodne predaje su dio historije. Iako se ne osnivaju na historijskim činjenicama, ne rijetko se djelomično ili potpuno potvrđuju u historiografiji. Zato su one, pored pisanih dokumenata, značajan izvor proučavanja naše prošlosti.

Ali, svako pravilo ima izuzetaka. Narodnu predaju o nastanku ljubuške porodice Sadikovića sačuvao je mladi dopisnik „Jugoslavenske Pošte“ i „Vremena“ Muhamed Sadiković (1916-1943), sin Safure i Hilmije, brat Sitke, Halida, Zlatana i Zlate. On je objavio u „Jugoslavenskoj Pošti“ i „Vremenu“ veliki broj dopisa o Ljubuškom i Ljubušacima koji se, doduše, ne temelje na pisanim izvorima, ali uz mnogo iskričavog duha autora daju sliku ljubuških mahala i likova. O nastanku prezimena Sadiković on piše:

“Ako pogledate okolicu nekad slavnog tvrdog grada Ljubuškog, uvjerićete se da tu skoro i nema šume. Osim ovo malo polja sve sami goli krš. Međutim, nekada su sijevale britke ćorde i dugački jatagani, nekad su se jašili nemirni atovi. Prije ulaska austrijske vlasti u ove krajeve Ljubuški je opkoljavala gusta šuma. Šuma je bila tako gusta da se i sada priča da je čovjek mogao sve s drveta na drvo daleko doprijeti. Ima ljudu koji pamte kada je ubijen posljednji jelen u ovim krajevima*.

Po šumama su krstarili hajduci i pljačkali bogate age i begove. Od svih tih je jedan od najpoznatijih bio Šimun Hujdur sa svojom četom koji je haračio po ovim krajevima unazad 200 godina. Koliko se ovdašnji svijet bojao Hujdura dokaz je i to da su majke djecu do nedavno plašile:”Šuti, eto Hujdura!” O njemu postoje i pisani spomenici, a tradicija o njegovoj pogibiji sačuvana je kod plemena Sadikovića.

Jedan od predaka današnjih Sadikovića, slavni junak Šeho Mehmedaga ubio je Hujdura i rastjerao njegovu družinu, pa o tome postoji i pjesma:

“…Ljuta zmaja od Vrgorca grada,

Po imenu Šimuna Hujdura,

Pogubi ga Šeho Mehmedaga,

Od Ljubuškog grada bijeloga…”

Pored nekih pisanih isprava o Šehi Mehmedagi*, iza njega je ostala i jedna velika kula koja je danas u vrlo trošnom stanju, vlasništvo Hasana ef. Sadikovića*. Šeho Mehmedaga je bio zarobio nekoliko Dalmatinaca i s njima napravio pogodbu da mu naprave kulu i da će ih tada pustiti na slobodu. Tako je i bilo. Za kulu je usječena japija gdje je sad Maksića harem, naravno, tu sada nema ni traga od šume.

Hajduk Hujdur je porijeklom iz Vrgorca. On je bio strah i trepet čitave okoline. Često se zalijetao i u sam Ljubuški, pa pljačkao i ubijao. Radi toga, a još više radi vanjskog neprijatelja, Ljubušaci su pravili kuće na strani. Današnji teren novijeg dijela Ljubuškog bio je pod šumom.

Hujdur je jedanput napao i na šuru Šehe Mehmedage Selima* i teže ga ranio. Tada je bilo sramota da ta rana nije bila osvećena. Na mjestu zvanom “Hutvica”u Grabovom Vrelu preko rijeke je bio postavljen brv.Tuda je imao da prođe Hujdur. Znao je to Šeho pa je sa svojom družinom uhvatio busiju. Upravo kad je Hujdur prolazio sa svojom družinom preko brvna, puška Šehe Mehmedage je planula, a Šimun Hujdur se srušio pogođen. Tad se poslije kratkog okršaja razbjegla družina Hujdurova. Šeho je priskočio i oduzeo od Hujdura oružje odsjekavši hajduku glavu njegovom vlastitom sabljom. Šehina družina, zadovoljna sa ovakvim uspjehom, vratila se kući. U Ljubuškom i čitavoj okolici nadaleko se pročuo glas o Hujdurovoj pogibiji. Šeho je postao uzor junacima i o njemu su spjevane mnoge pjesme*. U njegovoj kuli je čuvana sa koljena na koljeno sablja Hujdurova nazvana po svom bivšem vlasniku “Hujdurovka”. Ona je bila naročito kovana za Hujdura. Bila je toliko dugačka da ju je Šehin unuk Mula Abdija Sadiković dao u Sarajevu pokratiti više od pola aršina i tek je tada bila normalne dužine. Kada je austrijska vlast kupila oružje*, odnijela je i sablju koja je bila tada vlasništvo rahm. Ibrahima ef. Sadikovića.

Sin Šehe Mehmedage Sadik Šehić ostavio je iza sebe veoma nejaku djecu, pa su prozvani Sadikovići. Tako je današnja najmnogobrojnija kabila* Sadikovića dobila naziv po Šehinom sinu…”(1)

Kula Šehe Mehmed-age srušena je 1937. godine.

Kula Šehe Mehmed-age na Žabljaku, sada u derutnom stanju, po naređenju opštinskih vlasti srušiće se, jer prijeti opasnost da znatno ošteti susjednu kuću. Kula je vlasništvo Hasana ef. Sadikovića, a sagradio ju je prije preko 200 godina poznati junak Šeho Mehmed-aga. (2)

Ovih dana porušeno je u ljubuškoj čaršiji nekoliko kuća i dućana u derutnom stanju koji su po mišljenju nadležnih općinskih organa kvarili fizionomiju mahala. Juče (26. decembra, o. a.) su tako srušena dva dućana mula Ahmeta Sadikovića* i čuvena kula Šehe Mehmed-age, junaka žabljačkih narodnih predaja. U toj kuli u zidu su pronađene razne stvarčice stare, navodno, preko 400 godina. Među ostalim, nađen je jedan lijepo izrađeni turski džeferdar na kome su ispisani turski natpisi i imena. Tvrdi se da je ovaj džeferdar star preko 4oo (!) godina i da ga je Šeho Mehmed-aga naslijedio od svoga dede. (3)

*.Posljednjeg jelena u ljubuškom kraju ubio je 1814. godine ljubuški kapetan Mahmut-aga Hadžalić u selu Otok (u Otoku su Hadžalići imali svoju kulu) na humku koji se od tada zove „Ljeljenova (Jelenova) Glavica. Ove podatke je objavio Mehmed-beg Ljubušak u „Glasniku Zemaljskog muzeja“od 1.aprila 1889. godine.

* Pisane isprave o Šehi Mehmedagi- autor misli na dokumente iz zemljišnih knjiga o njegovim posjedima u ljubuškom kotaru kojih vjerovatno nije bilo malo.

* Hasan ef. Sadiković- Hasan ef. Sadiković (Omerage, 1869), supruga Sulta rođ. Bećirović, djeca Hadžera (1914), Abdulmedžid (1919), Ševket (1921), Nađija (1923), Selman (1926), Selma (1926). Sead Konjhodžić (neobjavljeni podaci).

/ * Selim-Selim Bakotić, šura Šehe Mehmedage, ljubuški junak, „zmaj žestoki“, kako ga naziva Andrija Kačić Miošić u svom slavnom djelu, poginuo je za vrijeme „rata maloga ili posli njega“, tj. u periodu od 1714. do oko 1725. godine, od ruke hajduka Šimuna Ujdura, „silnog junaka od Vrgorca grada“:

„Vi ste čuli zmaja žestokoga,

od bijela grada Ljubuškoga,

po imenu Selim Bakotića?

Pogubi ga Ujdure Šimune,

Silni junak od Vrgorca grada.“

(Kačić–Miošić A., Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Knjiga prva, Stari pisci hrvatski, knj. XXVII, Priredio za štampu i uvod napisao Matić D., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti , Zagreb 1942.)

* Nažalost, nije sačuvana nijedna pjesma o Šehi Mehmedagi.

* Oružje se moralo predati pod prijetnjom smrtne kazne.

* Kabila (ar.)- rod, pleme.

* Mula Ahmet Sadiković- otac narodnog ljekara Sadika Sadikovića.

 

1.Sadiković Muhamed. Iz slavne prošlosti Ljubuškog. Čuvenog hajduka Hujdura ubio je Šeho Mehmedaga, slavni predak plemena Sadikovića. Jugoslavenska pošta 1936, 1129, 6, od 2. juna.

2.Najstarija kuća u Ljubuškom., Vreme 1937, 5709, 8, od 7. decembra.

3.Džeferdar star preko 400 godina pronađen u zidu srušene Mehmed-agine kule u Ljubuškom., Vreme 1937, 5730, 8, od 28. decembra.

Halid Sadiković

R.Selman Sadiković

3296 Posjeta 1 Posjeta danas