Hadži Šukri ef. Krehić

Hadži Šukri ef. Krehić rodio se 1864. godine u Ljubuškom. Završio je dvije godine Šerijatske sudačke škole u Sarajevu (1887- 1889) i pet godina medrese u Istanbulu (1889- 1894). Dobro je poznavao turski, arapski i perzijski jezik. Bio je učitelj vjeronauke na Velikoj gimnaziji u Sarajevu  od 1894. do 1905. godine. Kad je imenovan na tu funkciju umjesto umirovljenog Hafiza Šaćir ef. Tuzlića, znalo se da u vjersku gimnazijsku nastavu ulazi vrstan poliglota i čovjek širokih vidika i da će njegovi učenici lijepo napredovati. (1, 2)

Ljubuški muslimani su bili veliki pobornici otvaranja škola i školovanja. Dali su najveći broj kadija, pomagali su prilozima učenike i škole u drugim mjestima. Kad je 1903. godine osnovan „Gajret“- društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji, među prvim utemeljiteljima društva bili su Šukri ef. Krehić i Riza-beg Ljubušak koji su tada živjeli u Sarajevu, begovi Kapetanovići iz Vitine (Bećir-beg, Mehmed-Ali beg, Osman-beg, Zijabeg) i iz Ljubuškog gradonačelnik Mahmutaga Mahić i posjednici Mehmed Konjhodžić i Arifaga Omerhodžić. (3)

Šukri ef. Krehić bio je nekoliko godina prefekt* „Gajretovog“ gimnazijskog konvikta* u Sarajevu. Konvikt je 1894. godine osnovala Zemaljska vakufska komisija uz odobrenje i potporu Zemaljska vlade za muslimanske đake iz vilajeta koji polaze Veliku gimnaziju u Sarajevu. (4, 5)

U toku 1910. godine podnio je ostavku zbog višegodišnje velikosrpske infiltracije u konvikt i diskriminacije đaka muslimana. U konviktu su među đacima propagirane srpske nacionalne ideje i ćirilica, što je znatno uticalo na privilegirani prijem u konvikt i međusobne odnose đaka. Među đacima konvikta nastali su sukobi na nacionalnoj osnovi. Šukri ef. Krehić je pokušao disciplinskim mjerama od usmenih opomena do isključivanja iz konvikta, ali to nije dalo rezultate.

Prosrpski „Musavat“ je 1909. godine napadao upravu konvikta, posebno viceprefekta i navodio niz optužbi, dok je probošnjački „Bošnjak“ tvrdio da je sve to laž i podmetanje. (6, 7)

Polemika se nastavila 1910. godine:

„U ovom konviktu zavladala je čisto anarhija. Veliko-srpska propaganda zauzima sve to više maha, odkako je Šerif* primio u taj zavod svoje neke „gentlemenčiće”, inače slaba i ružna glasa iz prošlosti, jer ih je g. Šukri ef. Krehić, prefekt konvikta, neke godine protjerao iz konvikta zbog njihovih nepodobština i lošeg vladanja. Do neki dan bio je konvikt čisto utočište naših mališana bez ikakve natruhe kakve nacionalne ideje, a sada je gore nego u Beogradu, u koji upire oči ala Šerif i drug. Naopako je i žalosno, da se tu primaju samo oni đaci, koje jedan vakuflija (konvikt je bio vakufski!, o. a.) i oni oprobani „gentelmenčići” predlože i preporuče, a koji slove danas kao najveći „Srbi” XX. vijeka, jer im nije ništa draže zapjevati od one: „Onamo, onamo” koja je nama Muslimanima najuvredljivija pjesma.

Mi smo čuli sa pouzdane strane, da je Šerif dotičnu Srpčad primio u konvikt i preko svake volje g. Šukri ef. Krehića, samo, da tako dozlogrde i dosade, ne bi li ovaj ostavio konvikt. Sad nam pak javljaju, da su g. Šukri ef. kao i vice-prefekt dali ostavku, a na njihova mjesta dolaze po svoj prilici Đikić* sa milostivom i oni jedan srbčić, koga je Šerif u konvikt proturio. Ovim upozorujemo sve roditelje onih mališana, koji su opskrbljeni u konviktu, a nijesu radi, da im se djeca odgajaju u vlaškom duhu, da se pobrinu te da za ranije spasu svoje sinove od te zarazne bolesti. Ovo neka se zna i pamti, da ne bude kasno. Konvikt, „Gajret” i naš vakuf pod ovakovom upravom mora pasti“. (8)

Iz prosrpskog „Musavata“su reagirali prepredeno kao da se u konviktu ništa značajno ne dešava:

“…Ima nekoliko dana, kako neprestano napadaju na neke konviktske đake oni pametnjakovići iz redakcije »Bošnjakove«. Svojim »elegantnim« stilom i »kićenim« govorom hoće ove patriote da pokažu ljudima, kako se je uvukla u konvikt velikosrpska propaganda, »rak-rana«, pogubna zmija, koja će pokositi našu omladinu, buduću inteligenciju, narodnog vođu i t. d. Iznose, kako su primljeni nekakvi đaci u konvikt bez pitanja prefektova, kako im je ružna prošlost i t.d. Denunciraju se djeca, uvlače se u nekakvu politiku, o kojoj samo »Bošnjak« može govoriti…” (9)

Ubrzo je opet reagirao „Bošnjak“ s tvrdnjom da je u „Gajretovom“ konviktu nakon ostavke Šukri ef. Krehića „zavladalo potpuno srbstvo“.

„U ovom zavodu kako je došao Šerif za vak. direktora rekao bi, da se svakim danom sve veći škandali događaju; sve crnija za crnijom slika izlazi, a svijet ništa drugo i ne govori, nego o konviktu, o đacima i o svim onim događajima, koji se dogodiše kroz ovo zadnje vrijeme, a koji pružiše jasnu sliku kuda Šerif i njegovi praporci smjeraju i za čim idu. Svaka pa i najmanja prepirka između đaka otkrila je ono, što smo tvrdili, otkrila je jednu žalosnu pojavu, gdje se našem đačštvu, našoj djeci silom natura srbstvo i ćirilica a od onih, koji to ne primaju, već su mnogi ostali posve izgubljeni, pošto su direkcijama prijavljivani kao „bunitelji”; pošto su im se stipendije oduzimale i napokon pošto su silom istjerivani, odnosno bili primorani, da zavod ostave.

Ovu činjenicu najbolje potkrepljuje to, što se je dugogodišnji prefekt konvikta g. Šukri ef. Krehić morao zahvaliti zajedno sa viceprefektom, jer nisu mogli gledati kako se sitnoj dječici naturaju srpske ideje, nisu mogli gledati, kako se u jednom čisto islamskom zavodu onakovi škandali događaju, a koje potpiruju izvjesni ljudi preko svojih pouzdanika. Ti izvjesni ljudi mislili su, da će, mahnu li g. Krehića i viceprefekta moći svoje osnove potpuno provesti.

I zaista, kad je g. Krehić izašao iz konvikta u tom je zavodu najedanput zavladalo potpuno srbstvo. Mnogi Šerifovi praporci dolazili su u konvikt i jedan je dotle dotjerao, da je trojicu malih đaka dao po policiji odvesti u zatvor, a to ponajviše s tog razloga, jer je uvidio, da oni preziru srbstvo i da mrze svakog, koji se provađa za ovim ili onim a ne radi kao Musliman, na što ga sama naša vjera goni. Jest! To je on učinio i zato su sva trojica đaka od škola kažnjeni, a mogli su vrlo lahko i istjerani biti“.

„   Đaci, koji nisu trpili namećanja srbstva predali su molbe na sve direkcije ovdašnjih škola, u kojima mole, da se konvikt ili zatvori ili da se u njemu postave ljudi posve sposobni pa da isti konvikt preurede i red postave tako, da zbiljom odgovaraju jednom zavodu. Molbe su obrazložili sve samim činjenicama…“ (10)

Šukri ef. Krehić umro je kao hadžija u Medini 1911. godine. O njegovom sinu Hazimu, učitelju i istaknutom prosvjetnom radniku, toplu priču objavio je na ljubušaci.com 2013. godine daroviti Ante Granić.

* Konvikt- ustanova u kojoj đaci imaju stan i hranu, danas đački dom.

* Prefekt- obično gimnazijski profesor, brinuo se o vaspitanju đaka i pomagao im u učenju.

* Šerif Arnautović (Mostar 1847- 1935)- bošnjački političar prosrpske orijentacije, direktor Vakufa 1910. godine.

* Osman Đikić- pjesnik, političar prosrpske orijentacije.

  1. Muslimanska sloga 1911, 12, 3, od 10. februara.
  2. Novi učitelj za islamski vjerozakon.Bošnjak 1894, 52, 3.
  3. Do sad se upisaše u „Gajret“. Behar 1902/1903, 21, 332-3.
  4. Bošnjak 1894,42, 1-2, od 18. oktobra.
  5. Sarajevski list 1894, 123, 2, od 21. oktobra
  6. Musavat 1909, 38.
  7. Bošnjak 1909, 40, 3- 5, od 8. oktobra
  8. Iz ovdašnjeg konvikta.Bošnjak 1910, 4, 3, od 21. januara
  9. Malo „Bošnjaku“. Musavat 1910, 9, 3, od 2. februara.
  10. Opet nešto o konviktu.Bošnjak 1910, 11, 2, od 14. marta.

Halid Sadiković

 

1887 Posjeta 1 Posjeta danas