JUSUF EF. TANČICA

Jusuf ef. Tančica potomak je poznate i ugledne porodice Tančica iz Ljubuškog. Rođen je u Ljubuškom 1850. godine.* Iz jednog dokumenta vidi se da je 1884. godine njegov otac Arif ef., po propisima nove države, morao polagati poseban ispit za šerijatskog sudiju pred Ulema-medžlisom u Sarajevu:„Visokoj zemaljskoj vladi za BiH, ovdje. Usljed jednoglasnog zaključka Medžlisa uleme čast mi je izvjestiti na velecijenjeni nalog od 15. marta 1884. godine, broj 1842/III, da je Arif ef. Tančica iz Ljubuškoga dne 12. t. mj. u subotu kod istog Medžlisa za šerijatskog sudca u trećem razredu srednje vrsti ispit položio i prema tome razredu i vrsti za sposobnost svjedočbu dobio. U Sarajevu, dne 15. aprila 1884. godine. Predsjednik Medžlisa uleme (pečat).“

Poslije položenog ispita Arif ef. Tančica radio je kao šerijatski sudija u Stocu, zatim dugo godina u Mostaru gdje se istakao predanim radom u osnivanju mostarske kiraethane. (1, 2)

Jusuf ef. je proveo mladost u Mostaru. Tu je završio početne vjerske nauke i ruždiju. Poslije očeve smrti sa još tri brata* povratio se u Ljubuški, da u njemu zađe u duboku starost. U Ljubuškom je dobio mjesto ćatiba* kod Šeriatskog suda ostavši u tome zvanju punih 18 godina, sve do poznate borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Početkom borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana 1899. godine koju je pokrenuo i predvodio mostarski muftija Ali ef. Džabić otkazana mu je služba kod Šerijatskog suda radi njegovog snažnog istupa za narodne stvari, ali ga to nije ništa i ni malo pomelo, da produži borbu i ostane dostojan i čvrst sve dok nije tuđinu pogledao u leđa.

U njegovo vrijeme muslimani su bili etnička zajednica, prepuštena sama sebi. Potpuno napušteni iza povlačenja Turaka, postali su podanici jedne kršćanske države, pod papirnim suverenitetom sultana. Borili su se za svoju vjersku i prosvjetnu samostalnost upravo kada su u Bosni nastali i razvijali se srpski i hrvatski nacionalistički pokreti. Jusuf ef. se nikako nije mogao pomiriti s tim da se naši muslimani tretiraju samo kao vjerska zajednica. Osjetio je da su oni diskriminirani u svim pravima i da nemaju slobode kao Srbi i Hrvati. Za punopravnost bosanskih muslimana borio se svim silama i u tom je ostao dosljedan do kraja života. (1)

Jusuf ef. dijelio je vodeću ulogu u čuvenom štrajku duhanskih radnika i radnica 1906. godine sa Hasanagom Gujićem, Šaćir-agom Dalipagićem, Antom Gavranom i fra Dujom Ostojićem.

Na sastanku Mjesnog odbora Muslimanske Narodne Stranke u hotelu „Troš“ (stari ljubuški hotel i danas na uzgoru, o. a.) pred izbore za Općinsko vijeće u Ljubuškom 1908. godine, Jusuf ef. je naglasio važnost učešća što većeg broja zastupnika iz reda muslimana, ali samo onih koji istinski zastupaju narodne interese. Apelirao je na slogu ljubuških muslimana i bojao se da među njima ne preovladaju „mehkiši“*:

„Mi kao narodna stranka, koja stupa u borbu ne možemo dozvoliti, da bi bilo sastavljeno to zastupstvo od protivne nam stranke, koja se je na veliku našu žalost odcijepila od našeg naroda i dala se u službu tuđe misli, koja je misao pogubna za naš narod. Iz takog zastupstva protivna nam stranka sagradila bi sebi veliku utvrdu iz koje bi mogla žestoko navaljivati i rigati vatru na sve naše tražbine. Zato moli da zastupstvo bude izabrano iz redova naših i da odaberemo valjane kandidate, kojima ćemo svi svoje glasove dati a da ne dozvolimo da nam se glasovi neslogom razaspu po raznim kandidatima, kojom bi se neslogom okoristila mehkiška klika i zapremila ta važna mjesta. U tome bi slučaju trpio i naš namuz* i naš narod, jer bi u vijeće došli nenarodni ljudi“. (2)

Bilo je pokušaja da se Jusuf ef. politički diskreditira. U 25. broju hrvatskog “Osvita” izišao dopis iz Ljubuškog u kojem se tvrdi da je Jusuf ef. Tančica otvorio skupštinu Hrvatske Narodne Zajednice (HNZ) u Ljubuškom.* Tim povodom Jusuf-aga je u „Musavatu“ izjavio: “Pošto sam samo ja jedini u Ljubuškom s tim imenom i prezimenom, pobojah se da ne bi moja jednovjerna braća Muslimani i drugi istomišljenici pomislili da sam ja zbilja odbjegao iz našeg narodnog kola i izdao našu narodnu stvar, to nađoh za potrebu da ovim izjavim da ja nisam na dotičnoj skupštini prisustvovao, niti skupštinu pozdravnim govorom otvorio. A Bog će me sačuvati da to nikada i ne učinim. Ljubuški, dne 9. marta 1908. Jusuf Tančica”. (3)

Aneksija 1908. godine u Ljubuškom nije prošla mirno. Mjesni odbor pokreta za vjersku i prosvjetnu autonomiju na čelu sa predsjednikom Jusuf ef. Tančicom, nakon hitnog sastanka, poslao je protestni brzojav u Beč protiv aneksije. Brzojav su  potpisali: Jusuf ef. Tančica, Hasanaga Gujić, Memišaga Mahić, Mustafa ef. Mušić, Šaćiraga Dalipagić i Hasanaga Dizdarević. Potpisnici su bili odmah predvedeni kotarskom predstojniku, kažnjeni po 500 kruna globe i ubilježeni u crnu knjigu. (4)

Sticajem okolnosti Jusuf ef. Tančica dočekao je oba lidera Jugoslavenske Narodne Stranke, Ibrahima ef. Maglajlića 1919. godine i Mehmeda ef. Spahu 1922. godine na promociji stranke u Ljubuškom. Stranka pod voćstvom Jusuf. ef. Tančice postizala je veliki uspjeh na svim izborima i pored značajnog uticaja jedne grupe ljubuških muslimana koji su se priklonili drugom političkom programu.

Za dobro vakufa radio je cijelog života. Ono vrijeme što je proveo u Vakufskom saboru prve periode njegovog opstojanja, (1912. godine kooptiran je Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu umjesto Ahmed-efendije Šehovića) proveo je samo za to da svojim životom osjeti plod svoga rada da odmah na drugim izborima odustane od kandidacije prepuštajući tu čast mlađima, na koje je došao red, kako bi to on sam u punoj svojoj dobroti znao kazati. Jedino što je na navaljivanje i želju svih mještana zauzimao dugo godina presjednički položaj u Vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Ljubuškom, koju je čast uživao sve dok nije sa cijelom porodicom preselio u Sarajevo. Naš nezaboravni rahmetlija je, uz sve svoje vrline, bio do skrajnosti skroman. On nikada nije tražio naknadu za svoj uloženi trud za narodnu stvar.

Autor napisa u „Islamskom Glasu“ ističe povodom njegove smrti da Jusuf-aga Tančica zaslužuje mnogo više od jedne hronološke bilješke u dnevnim novinama:

„Merhum Jusuf ef. Tančica preminuo je u svojoj 82. godini kako je to već objavljeno u našoj dnevnoj štampi, u ponedjeljak. Taj dan je i pokopan uz brojno učešće njegovih prijatelja i znanaca. Ali nije dosta kazati samo sa jednom kronološkom bilješkom da Jusuf ef. Tančica nema više među živima. Čak se to ne može ni reći. On je samo formalno otsutan između živih, ali su tu ipak ostale njegove uspomene, njegov duhovni život, kojemu nema kraja u njegovoj narodnoj zajednici, gdje je rođen, uzgojen i gdje je uložio sve svoje životne sile da joj posluži kao dobar sin. Eto zato nije dovoljna jedna kronološka bilješka u dnevnim novinama, jer merhum Jusuf ef. zaslužuje da se o njemu opširnije progovori, da se bar u krupnijim crtama prikaže njegov život i rad, toliko koliko to dopušta prostor jednog novinskog članka. Merhum Jusuf ef. je čovjek rijetke plemenitosti i snažna karaktera za čudo starijeg naraštaja, a svjestan svoga nacionalnog imena“. (1)

* U ljubuškim matičnim knjigama navodi se da je Jusuf ef. rođen 1875. godine.

* Jusuf ef. imao je u braku sa Havom rođ. Sadiković tri sina: Aliju, Muniba-Kasima, Nijaziju i tri kćeri: Zehru, Behiju, i Atiju. (Konjhodžić Sead. Neobjavljeni podaci).

* Ćatib-pisar, administrativni službenik, činovnik.

* Nakon okupacije 1878. godine u političkom životu muslimana izdvojile su se dvije velike grupe:“mehkiši“ i „tvrdiši“ ili „košćuni“. „Mehkiši su bili oportunisti, pristaše zapadnog načine života i ponašanja, djelomično skloni hrvatskim nacionalnom pokretu. Tvrdiši ili košćuni, kao opozicija mehkišima, branili su i čuvali muslimanski identitet, boreći se za političku i svaku drugu samostalnost muslimana.

* Jusuf ef. je redovno čitao zagrebački „Obzor“. Njegov rođak Muhamed Fahrudin Tančica je 1907. godine demonstrativno skinuo mađarska zastavu sa općinske zgrade u Ljubuškom. Novčanu kaznu izrečenu od kotarskog predstojnika nadoknadili su mu ljubuški župnici i time pokazali punu solidarnost katolika s njegovim smionim činom.

* Namuz (grčki)- čast, poštenje, čestitost.

  1. Merhum Jusuf ef. Tančica.Islamski svijet 1932, 14, 6.
  2. Naši dopisi. Musavat 1908, 3, 2.
  3. Izjava. Musavat 1908, 11, 3, od 13. marta.
  4. Sadiković H. Muhamed.Muslimani iz Ljubuškog nisu priznali aneksiju Bosne i Hercegovine,Islamski glas 1936, 27, 3, od 20. aprila.
  5. Mehmedović A.Upravljanje vakufima u BiH 1847- 2017. Vakufska direkcija Sarajevo, El-Kalem- izdavački centar Rijaseta IZ u BiH, Sarajevo, 2017.

Halid Sadiković

veid zabljakstara

 

1879 Posjeta 2 Posjeta danas