ANTE(J) BIUK-Tonćo: GROMADA MEĐU VIHOROVE

„Najbolji dio života svakog čovjeka su njegova djela:DOBROTE I LJUBAVI“

Surfajući po TV-kanalima Novogodišnjeg programa(2020 g.) „naletio“ sam na kanale koja su emitirala narodnu muziku.Pojavio se Hašim Kučuk-Hoki sa legendarnom pjesmom „Nazdravite drugovi“,pa surfajući dalje pjesma „Mito bekrijo“ i „Koštana“.Pomislio sam da mi Bog daje „išaret“ da se pismeno podsjetim moga najboljeg prijatelja i druga Ante Biuka-Tonće iz Ljubuškog.To sam činio i ranije nakon njegove prerane smrti,ali kako tada nije bilo interneta i stranice ljubusaci.com to javno nisam mogao ni uraditi.Želim da „ispravim krivi navod“ i približim ovu „gromadu među vihorovima“ našim čitateljima koji su poznavali Josipa Biuka,advokata i njegovog sina Antu(J) Biuka,kojeg smo od milošte zvali Tonćo.Ante(Tonćo) Biuk je rođen u Mostaru 1949.godine.Umro je u Ljubuškom 2001.godine,a pokopan u Mostaru,pored svoje majke na Maslinama.

Proveli smo pola stoljeća druge polovine XX stoljeća.A počelo je 1955.godine kada nas je sudbina spojila u I razredu osnovne škole(sada-parking hotela „Bigeste“)Ljubuški.Učitelj nam je bio Ibrišim Hrnjičević a u razredu Ljilja Škegro,Ašik Samija,Gordana Galić,Mirjana Mesihović,Ćerić Mirsad,Ferhat Omerhodžić,Sašenko Sadiković,Ahmet Mahić i drugi.

Njegov otac,Josip Biuk,je rođen u Perastu u Boki Kotorskoj,gdje je i pokopan nakon smrti.Kada je Josip završio Pravni fakultet,zaposlio se u Bosni i Hercegovini kao sudac u Vlasenici,Tešnju i Tesliću.Radeći kao sudac u okviru NDH,pri kraju II svjetskog rata je optužen da je učestvovao u „zločinima“ nad Srbima,te je izveden pred „revolucionarni sud“.Oslobodioce Tešnja i Teslića je predvodila udarna Prva armija pod komandom Koče Popovića,jednog od vodećih ljudi u vrhu KPJ.Josipov položaj u tim trenucima je bio veoma težak i pun izazova pred suđenje.Međutim,desilo se „čudo“,jer je stotinjak Srba došlo da protestuje zbog pritvaranja Josipa Biuka,koji su naprotiv tvrdili da su oni zahvalni Josipu Biuku što su još uvijek u životu.Tadašnja vlast 1945.godine je prihvatila „poruku naroda“ i oslobodila Josipa Biuka koji potom dolazi u Mostar i zatim u Ljubuški,kao advokat.

U Mostaru upoznaje svoju buduću suprugu Anku Biuk koja mu rađa sina Antu-Tonću Biuka 1949.godine.

Po dolasku u Ljubuški bračni par Biuk je smješten u „Društveni dom“ na Humcu,naposredno uz samostan Humac.Zgrada je po svojim gabaritima bila velika,pod „pločom“,bez krova,bez fasade i djelovala je hladno,nezdravo i nezgrapno.U prizemlju „Društvenog doma“,skoro svakodnevno su se skupljali amateri muzičari i vježbali sa gitarama,bisernicama,klarinetima,trubama,bubnjevima buduće svoje javne nastupe stvarajući nasnosnu buku,koja je ugrožavala duševni mir obitelji Biuk.Žrtva nesnosnih uvjeta življenja je postala Tonćina majka,koja se „šlagirala“ i ostatak života provela šlagirana,bez mogućnosti kretanja,govora i životne radosti.

Interesantno,Tonćo me pozvao da dođem „na vazdan“ u posjetu njegovom domu,što sam i učinio na relaciji Crkvica-Humac i nazad školske godine 1957/58.To je bilo neuobičajeno tada,ali nažalost i danas je tako,izuzev časnih iznimaka.

Nakon osnovne škole(I-IV) preselili smo u Osmogodišnju školu,koja je i danas na istom mjestu.Bili smo u različitim razredima i nismo se susretali kao u osnovnoj školi,iako smo se svakodnevno viđali.

Preokret je nastao u Gimnaziji i njegovim preseljenjem u ljubušku glavnu ulicu u stan nasuprot crkve sv.Kate.Fizička bliskost dječaka sa Crkvice i dječaka sa Humca je postala svakodnevna i oslobađala je energiju budućih usmjerenja i životnih puteva.

Prapočetak je bila igra.Ona je rađala interes za ono što je i postao naš identitet.Igra nogometa u DTV „Partizan“,na livadama,na igralištima navijača NK „Hajduk“ i FK „Velež“.Posjećivali smo utakmice u Mostaru,kada bi igrao „Velež“ sa bilo kojim klubom iz Prve lige nogometa.

Tonćo je volio poeziju i vrlo često ju je interpretirao i recitirao:Majakovskog,Jesenjina,Anu Ahmatovu,Osipa Mandeljštama,Bodlera,Hajnea,Getea,Branka Miljkovića,A.G.Matoša,A.B.Šimića,Tina Ujevića…

Onda bi se „uhvatio“ gitare i pjevušio Domenika Modunja,Bobi Sola,Žaka Brela,Šarla Aznavura,Mišu Kovača,Arsena Dedića,Kemala Montena,Dragana Stojnića,Vice Vukova,Ivice Percla…

Pa smo svakodnevno gledali filmove u kinu „Radnik“-filmove Meline Merkuri,Žan Pol Belmonda,Alena Delona,Gari Kupera.Al Paćina,Ketrin Denev,Silverster Stalonea,Li Marvina,Fej Danavej,Anite Ekberg,Klaudije Kardinale,Sofije Loren,Ane Manjani,Marčela Mastrojanija,Omara Šerifa,Rakel Velč…

Pa čitali knjige školske lektire,ali i druga aktuelna djela izvan programa srednjoškolskog obrazovanja.

Pa filozofirali sa Aristotelom,Platonom,Sokratom,Zenonom,Hobsom,sv.Augustinom,Erazmom Roterdamskim,Hegelom,Adamom Smitom,Kantom…

Tonći nije smetalo čitati „Politiku“,“NIN“,“Vreme“,“Dane“,“Slobodnu Bosnu“,“VUS“,,“Plavi vijesnik“,“Galaksiju“,“Danas“,“Slobodnu Dalmaciju“…

Nije mu smetala ćirilica niti latinica.

Nije mu smetao razgovor „ikavski“,“ijekavski“,“ekavski“,“kajkavski“,“čakavski“.Važno je bilo „šta je pisac htio da kaže“.

Naravno čitali smo:Bibliju,Kur an,Talmud,Sveto pismo i u razgovorima citirali najsnažnije poruke „svetih knjiga“.

Pjevale su se i pjesme i nije bilo bitno „podrijetlo“-odakle dolazi pjesma.Bilo je važno da ti se „naježi koža“,da „srce zatreperi“,da igraš u kolu iliti da plešeš sa svojim kolegicama i da ste oboje sretni u taktu svih muzičkih izdanja.

E,sada može li čitatelj zaključiti kakva je gromada bio onaj kome posvećujem ove redove.

Ne može još?!

Da ne zaboravim,Ante(Tonćo) Biuk je završio Pravni fakultet u Splitu za tri(3) godine,kao izraziti talent za pravne nauke.  

S obzirom na današnje diplome i sistem legalne kupovine diploma dozvolite da prenesem jednu rečenicu sa pijace Markale u Sarajevu,kada mi se „prodavačica ljubičica“ obratila ovim riječima:“Dozvolite,da pozdravim profesora iz Titovog vremena“.Oh,kako sam bio ushićen na ove riječi!

Kao diplomirani pravnik,advokat i sudac suda u Ljubuškom,Ante(Tonćo) Biuk je dao ogroman doprinos razvoju pravnog sistema u „našem malom mistu“,jer je svojim tužbama,žalbama,presudama unaprijedio osjećaj „pravde“ pogotovo za „malog čovjeka“ u traženju „pravice“koja je gotovo uvijek bila rezervirana za povlaštene u društvu nejednakosti.Eto,prilike mladim pravnicima da magistriraju ili doktoriraju pravne nauke na temama koje je „ostavio“ u arhivama sudac(advokat) Ante(J) Biuk.

To su djela,samo ih treba istražiti(…“po djelima ćeš ih prepoznati…“

Nakon osnovne,osmogodišnje škole i srednje(Gimnazija) 1973.godine dobili smo poziv za služenje vojnog roka.Upućeni smo zajedno u Zadar(škola rezervnih oficira-„stari kadar artiljerija“.Bili smo skupa sa Artuković Nedeljkom u Zadru.Nismo završili školu iz objektivnih razloga:porodična situacija kod Tonće i operacija hernije(autor).Interesantno kako je Ante Biuk napustio vojni rok nakon 7 mjeseci.Zbog bolesti oca(amputacija noge u Zagrebu).Biuk Ante se javio pismom generalu Nikoli Ljubičiću u Beograd.Izložio je svoju situaciju u pismu,pozivajući se na humanost,medicinske nalaze oca i pravne propise.Za 7 dana je dobio odgovor od generala Nikole Ljubičića,koji je bio pozitivan i mogao je da ide kući u Ljubuški.Artuković je dobio prekomandu,a autor teksta je ostao usamljen u Zadru.

Po dolasku u Ljubuški,nakon odsluženja vojnog roka,dobili smo dva puta poziv za „rezervu“.Oba puta „rezerva“ nije „pošla“ po dobru.U toku prve rezerve umrla je majka autora(infarkt u snu) 1978.godine.

Drugog puta u Kruševu smo se susreli sa ljubušakom majorom Ibrulj Nedžadom(sin Ahmeta „Buke“).Puna su mu usta bila JNA.Iako smo bili u sastavu sa Nevesinjcima,Bilećanima,Gačanima,Trebinjcima,Mostarcima…on se u ophođenju sa nama odnosio kao „starešina“,koji nas ne poznaje uz obavezno JNA tra-la-la(Ibro Osmić,Huso Muminagić,Skokan Vinko,Ferhat Omerhodžić,Tonćo i autor).Iz šatora nam je uzeo flašu rakije dobijenu kao poklon od svećenika Nike Luburića(Studenci) govoreći“ovo je vlasništvo JNA tra-la-la.“Na kraju mu je prvi komšija Huso Muminagić rekao:“Vazda je naše magare bilo bolje od vašeg magareta“!

Vidjeli smo u JNA i u „rezervi“ da ovakva Armija neće hasuli završiti,a niti mi sa njom!

Već tada je JNA tendirala biti „dance macabre“(mrtvačko kolo u kojem plešu ljudi svih staleža) a i izdavao ih je „govor tijela“ što smo mi prepoznavali.

Lik Ante Biuka je „gromada kroz vihorove“.Ljubuški je imao svoje „gromade“,ali ovakvih sa potencijalom koji je notiran u tekstu,nije bilo.

Bio je erudita,koji je usvajao svakodnevno nova znanja,čitajući,slušajući,gledajući.

Bio je elokventan,simpatičan,temperamentan,sanjar novih mogućnosti.Samo nebo mu je bila granica.Poželjan u društvu,socijalan sa društvom,humanista za ljude.Bio je ubjeđeni pacifista.Kosmopolita po uvjerenju,bez balkanskih izama-fašizma,nacionalizma,šovinizma,rasizma…Pobornik ljudskih prava,prava manjina i drugih koji su tražili svoje mjesto „pod suncem“,u društvu.

Kao takav se iskazao i u doba ratnih stradanja onih koji su proglašeni nepoželjnim u svom zavičaju.

Njegova pomoć je bila u „duhu zakona“ljudskog roda i civilizacije.Pomagao je unesrećenim svojim savjetima koji su bili bazirani na međunarodnom pravu a motivirani suradnjom među narodima.

Zbog svega navedenog zaslužuje naše povjerenje i respekt.

Gromade ostaju gromade uprkos vihorovima.

Čiste i neuprljane!

Izgorio od ljubavi!

Kao da čujem taktove:

„Da te ne volim

Bilo bi mi lako

Da te ne volim…“

 

Kemal Mahić

Matursko veče,april 1967:Lalić Hatidža, Kemal Mahić,Slavko Nuić,Biuk Ante,Džajo Marica,Lavrić Vjekoslav rah.Ferhat Omerhodžić i pok.Gadže Dušanka.(Duhanska stanica)

 

Biuk Ante i Fahra Mahić (Zadar 27.07.1973.)

 

Biuk Ante,Mahić Fahra,Kemal Mahić (Zadar 27.07.1973.)

 

https://m.youtube.com/watch?v=_H9jjGCWe-E

3279 Posjeta 1 Posjeta danas