JOHN FREEMAN:LJUBAV

Ljubav je suprotnost ubijanju.Ona pritišće usne na tijelo koje ne diše i puše.Ona pruža šaki,ruku,lakat na koji se oslanja neko stariji. Ljubav prepušta sjedište,vraća kusur,i pomjera se dok djeca izlaze iz autobusa.Ljubav samo daje,jer davanje je ljubav.Na sve te,i druge načine,ljubav je kao voda.Tiho i uporno pronalazi načine da se kreće kroz svijet.Čini život mogućim.I baš kao što je svaka sredina u kojoj živimo oblikovana vodom,mi smo oblikovani ljubavlju-a oni među nama koji nisu oblikovani su njenim nedostatkom.U tom smislu,najradikalniji čin nade koji neki građanin može izvršiti je da voli,žestoko,slobodno o jasno.Možda će se čaša voljene osobe preliti i onda ni ona neće imati drugog izbora nago da daje.Tako se gradi pristojno društvo,van njegovih zakona i neprekidne potrage za pravdom.Svi mi imamo spremište ljubavi koju ne dajemo.Moramo da je oslobodimo.

Emotivno zdravlje društva ne može se regulirati pomoću nekoliko strateški raspoređenih davalaca među nama.Mravljim kraljicama ljubavi.Onima koji dijele šakom i kapom,povezuju.Superdavačima.Neiskazana ljubav je kao zapečaćen bunar.Ne utažuje žeđ,ne omogućava rast.Ta neiskazana ljubav postepeno postaje mutna i muljevita,a onda nešto nimalo nalik ljubavi,kap što je žaljenje ili ogorčenost.Uznemirenost koja trči ukrug.Neki ljudi mogu izgledati nesposobni da primaju ljubav;vrlo vjerovatno su odrasli na spoljnoj strani takvog bunara,umirući od žeđi.Pristojna stvar je ipak voljeti ih;jer iako je vrijeme ograničeno,količina ljubavi kojom raspolažemo nije ograničena.Davanje ljubavi stvara još ljubavi,i više volje da se ona daje.Predstava da ona pripada nama da je trošimo ili da je ljubav razmjena pokazuje koliko smo usvojili kapitalistički sistem u kojem živimo.Nije svaka stvar zamjenjiva;ljubav je ponekad samo ljubav.

I ne moramo je izražavati riječima da bi je neko čuo;u nekim situacijama dovoljan je samo neki gest.Možemo pritisnuti svoje živote ljubavlju i izrezbariti ih pažnjom.Kako razgovaramo s drugima;kako slušemo jedni druge;kako hranimo jedni druge.Kako vidimo ljude oko sebe.Kako sarađujemo s njima.Poštenje je pritoka ljubavi;kao i pravda.Ako volimo svijet,život koji nam je dat,najpažljivija stvar koju možemo uraditi je da dijelimo s drugima,da obezbijedimo da svi ljudi imaju jednak pristup ovom svijetu.Naše nacije često se ponašaju kaofunkcionalni roditelji,koji dijele i progone svijet,okreću nas jedne protiv drugih.Dio građanskog ponašanja je odbijanje tog modela i prihvatanje ljubavi van njega.Razbijanje kruga škrtih nacionalnih država,kojima je izgleda potrebno sve više ljubavi,ali je sve manje predaju svojim građanima.

Nisu nas samo nacije iznevjerile.Veći dio naše kulture zasnovan je na sličnom modelu ljubavi koja ide samo naviše.Jedna poznata osoba je po definiciji neko koga obožavaju milioni,kome je uvijek potrebno još ljubavi.Jedna od najčešćih stvari koju djeca kažu da žele biti kad porastu je slavna ličnost.Šta to znači?Jesmo li stvorili neku kulturnu mašinu koja razlaže ljubav do njenih mineralnih sastojaka?Koja se prodaje i prevozi kao neka roba?Zašto smo tako ovisni o toj sintetičkoj vrsti ljubavi?Izgradili smo čitav sistem sistem međusobne interakcije koji oponaša oblike medija koji se okreće oko tog modela davanja i primanja ogoljene ljubavi u vidu pažnje.Pobjednika i gubitnika u ljubavnim igrama.Oligarha te lažne ljubavi.

Ako imamo sreće,svi se sjećamo kako izgleda prava ljubav.Ona uključuje hrani,dodire,smijeh,i primanje.Ona je suprotnost isamljenosti.Pokušali smo da prenesemo to osjećanje kroz sito,i to jednostavno nije moguće,posebno kad se rasprši među toliko ljudi.Prilika da dajemo ljubav čeka svuda oko nas.Možemo dodirnuti baš one ljude kojima je možemo slobodnije dati.I gdje god da živimo,doslovno,ima posjetilaca,ima ljudi u nevolji.Postoje oni koji umiru od žeđi,koji umiru bez ljubavi.Svi naši proroci,kojoj god religiji pripadali,govore o potrebi da volimo slabe,siromašne,zanemarene.Samo moramo shvatiti da davanjem omogućavamo novo davanje.Ljubav koja primjećuje ugao trpezarije,gdje neko dijete sjedi samo.Ljubav koja svraća do kuće zanemarenog i izražava zabrinutost.Ljubav koja daje pokrivač osobi koja spava na ulici.Ljubav koja ima oružje koje ne koristi.Ne moramo prihvatiti jezik rata da bismo shvatili koliko ljubav može biti revolucionarna.Ako bismo se prepustili takvoj vrsti ljubavi-toploj,nesebičnoj,strastvenoj ljubavi-u svojim životima,tiranije s kojima se suočavamo ne bi nas mogle kontrolisati,ne više od onoliko koliko jedan čovjek može da zaustavi rijeku da teče nizvodno.

 

Izvor:Jofn Freeman:“Rječnik propasti“;Buybook-Sarajevo/Zagreb 2019

Izbor:K.M.

1136 Posjeta 1 Posjeta danas