U proteklih 15 dana pisao sam o značaju očuvanja maternjeg jezika, identiteta i veza sa domovinom građana/građanki Bosne i Hercegovine u dijaspori. Koliko nam je to važno i šta o tome misle nastavnici/nastavnice i koordinatori/koordinatorice u bosanskim dopunskim školama, bh. aktivisti/aktivistkinje u dijaspori, umjetnici/umjetnice i književnici/književnice koji/e stvaraju daleko od domovine i rodnog kraja, od Hrvatske do Australije, mogli ste čitati na stranicama Oslobođenja i na našem portalu.
S obzirom na to da je danas (21. februar 2020. godine) Međunarodni dan maternjeg jezika, dan posvećen promoviranju jezičke i kulturne raznolikosti i višejezičnosti u svijetu, ista pitanja, kao i aktivistima/aktivistkinjama BiH u dijaspori na očuvanju maternjeg jezika, postavili smo i uvaženom prof. dr. Halidu Buliću, profesoru na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Profesor Bulić
„Nema nikakve sumnje da je čuvanje znanja maternjeg jezika jedan od najznačajnijih zadataka koje zajednice u iseljeništvu moraju ispuniti. Bez toga znanja zajednice će izgubiti najsnažniju vezu s domovinom. Izgubiti znanje jezika zemlje porijekla znači uskratiti budućim generacijama nasljedstvo na koje imaju pravo. Poznavanje i maternjeg jezika i jezika zemlje prijema treba shvatati kao prednost koje se ne treba lahko odreći. Da se sačuva znanje maternjeg jezika, nije dovoljno samo voljeti ga, nego ga treba što više koristiti i promovirati. Nije mali broj zajednica koje su izgubile znanje maternjeg jezika čuvajući ga “u srcu”, umjesto “u ustima”, tj. govoreći ga. Nerijetko se u kampanjama za očuvanje jezika koriste slogani koji nas podsjećaju da se svoj jezik voli znanjem, a da će zanemarivanje jezika dovesti do njegove zamjene drugim jezikom. Use it, or lose it!, kaže jedan popularni slogan. Lingvisti upozoravaju da je dovoljna samo jedna generacija da se jezik izgubi.
Također se ističe i činjenica da jezik moraju učiti djeca i mladi te da stari govornici ne mogu jeziku osigurati dugotrajnu budućnost, makar ih bilo milion.
Postojanje Saveza dopunskih škola i medija koji u dijaspori funkcioniraju na bosanskom jeziku svjedoči da postoji svijest o značaju maternjeg jezika ali i volja i konkretno ulaganje u njegovo održanje. Zajednice u dijaspori ne žive u jednakim uvjetima: nemaju istu brojnost, nisu jednako uključene u školski sistem u zemljama prijema, govornici nisu jednako grupirani na teritorijama zemalja prijema, žive u sredinama u kojima se govore različiti “domaći” jezici i sl. Logično je očekivati da će i nivo njihova ulaganja u očuvanje bosanskog jezika i ulaganje u očuvanje identiteta biti različiti. Preciznije, različite zajednice u dijaspori vode različite jezičke politike. Različite politike u različitim uvjetima dat će različite razultate, ako ne budu postojale određene konvergencije. Ako matica zaista želi biti matica i u jezičkom smislu, onda bi morala da u okvirima vlastitih jezičkih politika uzima u obzir jezičke potrebe dijaspore i specifične uvjete u kojima ona živi i djeluje.
Upoznati stvarnost dijaspore i njene potrebe
U ovom trenutku lingvisti i lingvističke institucije u Bosni i Hercegovini nemaju pravi uvid u stanje bosanskog jezika u dijaspori. Uglavnom vlada uvjerenje da je jezik bosanskohercegovačkih iseljenika ugrožen i iskvaren utjecajem jezika zemlje prijema pa ga treba očuvati u bilo kom obliku, a po mogućnosti u standardnom obliku koji uživa prestiž u Bosni i Hercegovini. Takvo gledanje nije potpuno pogrešno, ali je prilično jednostrano – uzima u obzir samo gledište matice. Već sam ranije pisao o ovome. Zaboravlja se da dijaspora već dugo živi svoj život i ima vlastitu produkciju, čak možemo reći da ima vlastitu tradiciju.
To ne treba zanemariti. Stvarnost dijaspore je drukčija i treba je upoznati da bi se mogli poduzeti ispravni i učinkoviti koraci u jezičkom planiranju i menadžmentu. Uvid u stvarno stanje jezika u dijaspori omogućio bi, naprimjer, dobro polazište za pravljenje udžbenika bosanskog jezika za učenike u dijaspori. Autor koji piše udžbenik bosanskog jezika ne smije imati ista očekivanja i ista polazišta ako piše za učenike u Bosni i Hercegovini i za učenike u dijaspori, jer ni sami učenici nemaju ni ista očekivanja ni ista polazišta. Valjano jezičko planiranje u dijaspori ne može biti puko preslikavanje nastojanja koja se sprovode i mogu biti korisna u matici. Govornici u dijaspori suočavaju se s drukčijim izazovima i problemima, čijem rješavanju treba pristupiti na poseban način. Budući da usljed iseljavanja broj govornika u dijaspori raste, a u domovini se smanjuje, očuvanje maternjeg jezika u iseljeničkim zajednicama postajat će sve značajnija tema. Ipak, pored svega rečenog, ne treba smetnuti s uma da je Bosna mjesto koje nas spaja i da je domovina jedino mjesto na svijetu koje može biti centar ujedinjujućih jezičkih težnji“, smatra profesor Bulić.
Oslobođenje, Moja BiH
Foto: Dopunska skola u Minhenu