Voda i zelenilo u frazeološkoj građi bosanskog jezika

Obilje i raznovrsnost života nastalog iz vode,pored vode i zahvaljujući vodi,teško da može obuhvatiti i izraziti ijedno ljudsko umijeće ili sposobnost.To ne uspijeva ni jezik,pogotovo ne onaj standardni književni,a još manje znanstveni.U naporu „obuhvatanja onog neobuhvatnog“ i „izricanja onog neizrecivog“ mnogo više uspjeha ima umjetnost i nekonvencionalna jezička frazeologija koja obično prethodi etabliranim jezičkim formama,pa je zato saobraznija i bliža arhetipskim postulatima ljudskog duha.Ono što se uobičajeno imenuje kao „narodna mudrost“ prisutna je u duhovnom kodu svakog naroda i njegovog jezičkog izraza,pa tako i bosanskog.Ovaj kraći prilog pokušava u bosanskom „jezičkom moru“ otkriti riječi,izraze i fraze koje govore,asociraju ili aludiraju na vodu,zelenilo i sve ono što ovi pojmovi pobuđuju u svijesti naroda.

Priznat ću da mi je potekla voda na usta kada sam pomislila na ovu temu.

Međutim,leksikologija,izučavanje frazeološke građe i semantika su zamakle u najdublji dio jezičkog mora.Negdje je Ljubušak zapisao:“U dubokoj vodi goleme se ribe nalaze,ali časkom može čovjek tude zaglaviti,pa da mu se trag ne zna,i zato je bolje u plitku vodu gaziti i male ribice loviti“.Ovo pak,more nikom nije do koljena,pa zato po njemu valja hodati kao po vodi.Znam da ovdje nije moguće otkrivati toplu vodu kad je u pitanju frazeološka građa bosanskog jezika,jer kako bi se otkrilo što novoga,valja dobro uploviti u vode bosniake,sačekati da se i znanja i ljudi nakupi,ili da voda prirođe,pa da može pravim tokom ići,gledati kako se jezik u toku vremena,kod pređašnjih i kod potonjih bistrio,i vidjeti kako ni on,kao ni tekuća voda mulja ne drži. Valja i paziti kako se ne bi desilo da se od drveća šuma ne vidi,pa da se na osnovu pojedinačnog primjera izvode zaključci koji bi bili kao list na vjetru. Kada se pak,štogod na ovom polju spozna,da se ne bude od onih koji stalno jednoga svoga jarca deru,te da,kada se odrede međe u onome što jeste naše,više ne puštamo jarca u bašču,jer jezik nam valja čuvati kao malo vode na dlanu. Međutim,to vrijedi ako ikada uspijemo odrediti međe,jer,kod nas je obično da jedni idu drumom,a drugi šumom.

Znamo da u nekim izričajima voda označava proticanje,nepovrat:

baciti u vodu,

-baciti novac u vodu,

-pasti u vodu,

-otići niz vodu,

-pustiti niz vodu,

Ali i vjerujemo da ko baci niz vodu,naći će uz vodu,baš kao što vjerujemo i da će svako u zemlju bačeno sjeme dati svoj plod.Znano je da što posiješ,to ćeš i požnjeti.

Voda jeste i opasnost kad dođe do nosa(ušiju,grla,usta).

Uvijek poprima oblik korita ili posude u kojoj stoji,tako da je dobra i kao poredba sa nekarakternim ili nevjernim čovjekom; međutim,čini mi se da je daleko pejorativnije kada se takav karakter poredi sa paluzom ili muhalebijom,budući da se vodi još ne može pripisati sluzavost.

Voda, i kada je u konotativnom značenju upotrebljena,može imati atribute:može biti bistra,mutna,tiha(koja brijeg roni),mrtva,brza;tada je voda biće,društvo,pojava,proces,sa svojim svojstvom.Često ljudi ljudima vodu mute,jedni druge popiju u čaši vode,ili čak utope u kašičici vode,prevedu jedni druge žedne preko vode.Ali ovdje nije riječ o vodi nego o ljudskom karakteru,ili o mutnoj vodi.

Voda je i učenje,iskustvo,mjesto na kojemu se poji duh,po tome što nam je uvijek lahko raspoznati sa kojeg je izvora vodu pio.

Dubinski iskaz vode:rizik,koji preuzimamo kada smo spremni:

-ići s nekim i u vodu i u vatru(i u vodu i u goru)

skočiti za nekog i u vodu i u vatru.

Osim priče o vodi,ovdje je riječ i o omo,e ko bi bio spreman i za koga bi bio spreman takvo što učiniti.

Ona jest dragocjenost,pogotovo kada je ima malo,a zna se da nije moguće bez nje živjeti,jer valja je:

držati(paziti,čuvati,gledati) kao malo vode na dlanu.

Voda može označavati i nelagodnost,a puno je neprijatnih razloga da čovjek može

biti kao hladnom vodom polivem,

-biti u goloj vodi,sav se u golu vodu stvoriti.

Voda je data da iz nje i s njom život buja,raste kao iz vode.

Voda može predstavljati i nečiji interes,svijet koji nekom pripada,sistem koji je neko spram sebe uredio.Taj meko je,obično cvijet društva(ili naroda),tako da nerijetko ima onih koji će sipati vodu u more i navrtati vodu na njegov mlin; vući vodu na njegov mlin.

To jesu oni koji znaju okretati na svoga mlina jaz,sve dok im izvor ne presahne.Oni su obično skloni da se svugdje osjećaju kao riba u vodi ,ali ovdje nije riječ o vodi,nego o muhalebiji.Oni su kao riba bez vode kada se u njihovim vodama ne pliva.

Voda je i minimum koji je potreban za život,jer još,nažalost,ima onih koji žive na hljebu i vodi,ili još gore,koji ni za vode na mogu zaraditi,sve što dobiju pojedu u zelenu,pa im nikako ne može biti sve ravno do mora. Nekad se čini da bi takvi travu pasli da im nos odrežeš,jer vidiš kako je u njih često ražanj na vatri, a zec u šumi. Jasno je da im  ne cvjetaju ruže, da su obrali bostan, da im često potonu lađe. U poziciji su da kunu one na čiji se mlin voda navrće,govoreći:“Voda ih odnijela“,da vrte glavom i viču:“Bog ih u šumu okrenu'o,“Nisu ni oni travu pasli,pa da ne znaju da im se vazda govori:“Ne lipši magare dok trava ne ponikne! Znaju da će još dosta vode proteći dok se štogod promijeni,a pokušati mijenjati čini se kao vodu grabiti rešetom.

 

Izvor:Amina Šiljak-Jesenković:BLAGAJ 2005;

Priredio:Kemal Mahić

1194 Posjeta 1 Posjeta danas