Nihad Halilbegović je autor brojnih, izuzetno vrijednih istraživanja o novijoj historiji Bošnjaka. Iz njegovog upornog i dugogodišnjeg istraživanja nastale su knjige o stradanju regruta iz BiH u JNA, o diverziji na zgradu Poštu, o stradanju kulturno-historijskog naslijeđa od 1992. do 1995. u Sarajevu i BiH, o ubijenim Bošnjacima u Jasenovačkom logoru… Pravnik je i dugo je radio u pravosuđu. Dakle, ima tu neophodnu mjeru i distancu prema nedavnoj prošlosti.
PATRIA: Bavite se istraživanjem nedavne historije. Ljudi pokazuju izuzetnu pažnju i zahvalnost prema tom vašem radu. Ovo je vrijeme kada ni potomci žrtava ne mogu učiti u školama tu bližu historiju Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme druga strana ne želi čuti činjenice o svojim zločinima, pa time ne pokazuje nikakvu iskrenu namjeru za pomirenjem na osnovama istine. Kako dalje u tim okolnostima?
HALILBEGOVIĆ: Novija historija Bosne i Hercegovine i historija njenih naroda je istraživana ali nedovoljno, ponekad sa iskrivljenim i netačnim podacima, paušalnim analizama i pogrešnim zaključcima. Primjera za to je dosta. Navešću samo ove. Dokumenti napisani i ovjereni od nadležnih organa, evidentirani i čuvani u arhivama su prvorazredni izvori, pa ih historičari koriste za naučne radove, pozivaju se na njih, citiraju ih. „Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača“ je, pored izjava (svjedočenja) o zločinima okupatora, imala na raspolaganju dokumentaciju, najčešće izvještaje nadležnih organa.
Tako je „Zemaljskoj komisiji“ Hercegovački okružni narodni odbor, Odjeljenje za unutrašnje poslove broj: 7407/45 Mostar, dana 20. decembra 1945. godine dostavio dokumenat pod nazivom „Masovne grobnice na području Hercegovačkog okruga“, koji je komisija koristila prilikom utvrđivanja zločina i odgovornosti za zločine. Čitajući ovaj dokument primjetio sam da je nepotpun, paušalan i tendeciozan u kojem su zločinci samo Italijani i ustaše, a žrtve najčešće Srbi. Nisu ni spomenuti pokolji i grobnice Bošnjaka u Nevesinju, Ljubinju, Fatnici, Plani i drugim mjestima.
Na spisku nema ni jame Čavkarica, velike i strašne grobnice o kojoj se nije smjelo govoriti. Miro Popara, politički komesar Operativnog štaba NOP-a za Hercegovinu (kasnije proglašen za narodnog heroja) preko posrednika je uputio poziv bošnjačkom narodu bilećkog kraja da se okupe svi na jednom mjestu i da će ih njegovi ustanici sprovesti ‘na sigurno’ do Stoca. Oko 700 duša, pretežno nejake djece, žena i starih iskupilo se na zbornom mjestu i Popara ih upućuje u pratnji 12 ustanika prema Berkovićima.
Na putu se toj koloni ojađenog naroda pridružuje veća grupa ustanika iz Crne Gore. Kolona je prenoćila u kasarni u Berkovićima, gdje su već počela pojedinačna ubistva i silovanja žena i djevojaka od strane ustanika. Sutradan su svi odvedeni na brdo, gdje se nalazi jama Čavkarica. U grupama od po desetak odvođeni su do jame i udarcima u potiljak bacani u ponor dubok nekoliko stotina metara. Tako je okončalo oko 700 duša, svi osim Hadžere Bijedić, koja je kasnije svjedočila o ovom masakru. Između ostalih neistina, u ovom dokumentu piše: „U Borču nalazi se 154 leša u dva groba koji su izgorili u kućama 1942. godine od strane ustaša“. U Borču nije bilo ustaša, samo dvadesetak žandara na stanici Šipovice sa komandirom Marijanom Banovcem. I oni su se ubrzo povukli. U selima Borča je živio goloruki bošnjački narod, sa malim brojem naoružanih ljudi.
U dogovoru četničke komande i Vrhovnog štaba NOP-a 17. i 18. aprila 1942. godine zajednički su napali Borač u kojem je ubijeno 250 golorukih ljudi i 50 sa oružjem. Ostali su protjerani, a Borač je popaljen. Dosta je Bošnjaka zapaljeno u kućama. Prema tome, u grobnicama o kojima se govori u dokumentu su mogli biti samo Bošnjaci, a njihove ubice četnici i, lažni, partizani. Naknadno sam u arhivi, Inv. br. 374, došao do zanimljivog dokumenta „Operativnog štaba NOP Odreda za Hercegovinu“ od 18. aprila 1942. godine, u kojem komandant Petar Ilić piše komandantu za ishranu Dušanu Aleksiću: „… Juče sam posmatrao kako gori Borač. Zamisli 7 sela u Duboj i na padinama bukte, ‘Turci’ se uzmuvali kao ajvan, vuku mrčiju, a ne znaju kuda. Nikad nisam bio tako veseo u životu…. Ponesi gusle ovamo, pa ćeš na svakom mjestu odguslati nešto…“. Za ovo pismo nije potreban komentar.
PATRIA: Zašto se nije govorilo otvorenije nakon 1995. godine? Otkud strah od istine, bez koje nećemo postojati na ovom prostoru?
HALILBEGOVIĆ: Stradanje Bošnjaka složeno je historiografsko pitanje koje je iz više razloga godinama ostajalo bez odgovora, neistraženo i zatamnjeno. Historičari su bili u službi sistema, pod njihovom prismotrom, ograničeni ili potpuno onemogućeni da istražuju i pišu, a žrtve fašističkih zločina ili komunističkog terora su najčešće šutile, pa o tim tragičnim događajima nisu pričali ni svojoj djeci.
Istražujući stradanje Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu nailazio sam na nepovjerenje i strah kod ispitanika. Dešavalo se, nerijetko, da kazivači, žrtve zločina, prvo otplaču zadovoljni što mogu kazivati svoju neispričanu životnu tragediju, a da ne odgovaraju. Dešavalo se da u toku razgovora, koji sam bilježio i snimao, zastanu sa pričom i pitaju me: ‘Hoću li ja za ovo odgovarati, da me neće uhapsiti?
Strah od odgovornosti je bio jači od njih i utkan u njihovo biće. Mnogi ispitanici i poslije disolucije SFRJ su se plašili da kazuju istinu o zločinima i taj strah su najčešće odnosili u grob. Bilo je i slučajeva da su kazivači zastajali sa pričom onda kada su se pojavila njihova djeca, tiho da oni ne čuju, šapatom su mi govorili ‘ovo nisam ispričao djeci’. Iako su svi ispitanici imali veliku želju da ispričaju stradanja kroz koja su prošli, bilo je i onih koji su me zamolili da kazivanja ne objavljujem do njihove smrti.
Ovakav ambijent ‘straha’ koji je nametnut i kontroliran od komunističkog sistema, potpomognut nacio-šovinistima kojima nisu odgovarale historijske činjenice o bošnjačkim žrtvama prijetio je da veo zaborava prekrije istinu. U tome su bili veoma uspješni. Stvoren je utisak da Bošnjaci, ustvari, aktivno, gotovo da i nisu sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, ni kao žrtve, ni kao partizani-oslobodioci, a da su, donekle, participirali samo u zlodjelima Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U interesu zataškavanja ili minimiziranja bošnjačkih žrtava mnoga mjesta pogroma Bošnjaka, nakon Drugog svjetskog rata, nisu ni obilježena.
Nataša Čengić, rođena Zimonjić, iz Gacka, kao član SKOJ-a i učesnik NOP-a je 1944. godine, u Foči sa grupom, omladinaca učestvovala u prikupljanju ostataka ubijenih civila. Ona, između ostalog, kaže: ‘Moj muž je na jednom sastanku rekao Uglješi Daniloviću da je omladina prikupila kosti (ostatke od ubijenih muslimana) i da ih treba pristojno sahraniti i obilježiti. Odmah je reagovao Uglješa i rekao da se neće obilježavati ostaci od ubijenih, pošto njihovim obilježavanjem, navodno, ne bi došlo do pomirenja naroda. Međutim, to se odnosi, samo na muslimanske žrtve, a svaka srpska kost je bila obilježena’
Poslije svakog zločina nad Bošnjacima bio je period zatišja ili šutnje, a onda je nastupala laž, falsificiranje događaja (historije) i ponovo zločini. Primjera za to je na pretek. Stravične zločine genocida i etničkog čišćenja su počinili četnici u istočnoj Bosni, najviše u fočanskom, goraždanskom i čajničkom srezu, u istočnoj Hercegovini i Sandžaku. Bošnjaci su stradali od četnika i u među periodima, kontinuirano sve do kraja rata 1945. godine. Tako da danas nema više Bošnjaka (izuzev pojedinačnih slučajeva) u Foči, Čajniču, Višegradu, Rogatici, Gacku, Nevesinju i drugim mjestima.
Nažalost, pouke iz historije Bošnjaci nisu naučili. Ponovo se u udžbenicima od osnovnog do visokog obrazovanja prešućuju zločini. Očekivano pomirenje se može zasnivati samo na istini i pravdi. Istini o tragičnim događajima, agresiji na BiH, zločinima i zločincima (u svim narodima), genocidu nad Bošnjacima i pravdi u kojoj će svi narodi i građani biti ravnopravni u svakom dijelu naše domovine, kako bi zajednički gradili bolju budućnost.
PATRIA: Pisali ste knjige o stradanju regruta iz BiH u JNA, o diverziji na zgradu Poštu, o stradanju kulturnohistorijskog naslijeđa od 1992. do 1995. Pravnik ste i dugo ste radili u pravosuđu. Dakle, imate tu neophodnu mjeru i distancu prema događajima. Više od dvije decenije nakon međunarodno presuđenih užasnih zločina protiv čovječnosti i presuđenog genocida, imamo istraživanja samo ljudi dobre volje, a vrlo malo institucionalnog, zvaničnog dokumentiranja? Kako to objašnjavate?
HALILBEGOVIĆ: Bošnjaci su bili jedini narod u Evropi koji nije imao svoju pisanu historiju. Poznati američki historičar Santanaja kaže da narod koji ne napiše svoju historiju – ponavlja je. Zato su Bošnjaci svoj zaborav plaćali skupo, svojim životima, imovinom i gubitkom prostora za život. Genocid nad njima je vršen u kontinuitetu sa više masovnih stradanja koja se označavaju kao „10 genocida“, a traju od 1683. do 1995. godine. Mnogo toga su zaboravili i postali žrtve svog zaborava. Posljedice su tragične.
Napokon ova generacija počinje shvatati da se historija ponavlja i da jedino istinom o svojoj prošlosti mogu graditi bolju budućnost. U tom cilju treba prikupiti relevantne podatke, pohraniti ih kao muzejsku građu, obraditi, pretočiti u knjige, naučne radove, filmove. Formirati muzej genocida nad Bošnjacima. To će biti najefikasnija borba protiv zaborava i šansa da se osiguraju uvjeti za sigurnu budućnost novih pokoljenja. Vjerujem u ovu današnju generaciju historičara, samo im treba osigurati posao, a institucijama koje se bave proučavanjem i pisanjem historije, bolje uvjete za rad i sigurnost na poslu.
Doskora su arhive „čuvari naše prošlosti“ bile prepuštene same sebi, bez potrebnih sredstava za rad i kontrole za koju su neophodni stručni i odani kadrovi. Zato i ne čudi postupak direktora Arhiva BiH u prethodnom mandatu Duška Vrzine koji je, koristeći svoj položaj, pokušao otuđiti dio arhivske građe. Naime, u svoja kola je krišom unio arhivsku građu Vrbaske banovine, sa namjerom da je odvuče u Banja Luku. Sreća, uhvaćen je na djelu i građa je vraćena. Postavlja se pitanje, da li je i koliko vrijednih dokumenata do sada otuđeno.
PATRIA: Vaše istraživanje u knjizi „Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad“ pokazuje da su samo u prva četiri dana opsade 4.,5.,6. i 7. aprila 1992. ubijena 164 građanina Sarajeva. Kako je teklo to vaše traganje za prvim masovnim žrtvama u Sarajevu, čemu ste bili i direktni svjedok? Koliko je građana Sarajeva stradalo do drugog maja, kada je Mladić zapalio grad i kada su počele laži oko Dobrovoljačke?
HALILBEGOVIĆ: U mjesecu martu su pale i prve žrtve u Sarajevu. Prvog marta ubijen je „srpski svat“ Nikola Gardović i o tom slučaju je dosta pisano. Sud je procesuirao ubicu. Drugog marta su ubijena dvojica Sarajlija, na Trebeviću Ramo Biber, čuvar Trebevičke žičare i maloljetni Kenan Demirović u blizini greblja Orlić – Kobilja glava. Događaji u mjesecu martu su bili znakoviti u pripremi agresije na RBiH i napada na Sarajevo. Samo gluhi i slijepi nisu mogli čuti i vidjeti šta se događa. Za prvi dan Bajrama, 4. aprila, ubijeno je pet građana Sarajeva. Troje od njih su istog prezimena: Bajramovići.
Sljedećeg dana, 5. aprila, stradalo je 133. Sarajlija asa nekoliko onih koji su se zadesili u gradu. Tog dana je bio pravi masakr. Jugoslovenska armija i srpske jedinice, posebno snajperisti, su kidisali da što više pobiju nedužnih ljudi. Ubijena su 122 Bošnjaka, sedam Srba i jedan Hrvat, od toga je stradalo ukupno 120 civila. Sljedećeg dana, trećeg dana Bajrama, je zabilježeno 14 stradalih. Prema nepotpunoj evidenciji, koju još sređujem, u aprilu je stradalo više od 336 osoba. Među stradalim je bilo 246 Bošnjaka, 73 Srbina i 14 Hrvata. Od svih stradalih 222 su bili civili. U maju mjesecu su se pojačali napadi Jugoslovenske armije i Vojske Republike Srpske, tako da su bila i veća stradanja.
Prema nepotpunim podacima, stradalo je više od 937 lica, od toga 620 Bošnjaka, 264 Srbina i 53 Hrvata. Pošto je u fokusu interesovanja „Dobrovoljačka ulica“’, u Tužilaštvu pred stranim tužiteljem sam izjavio da je u toj ulici poginulo 6 vojnika i oficira jugoslovenske armije, koji su izazvali i isprovocirali sukob. Svi drugi koji su poginuli tog dana su bili žrtve agresije JNA i srpskih jedinica, dalje od Dobrovoljačke ulice. Podatke o stradalim sam prikupljao od više izvora. U Centar veze i Centar za obavještavanje Gradskog sekretarijata za NO, gdje sam bio nadređen kao Sekretar, su se slijevali podaci dobiveni od građana i CSB-i, koji je svaku veče dostavljao izvještaj o zbivanjima tog dana. Kao član Savjeta za narodnu odbranu grada sam redovno upoznavan o događajima u Sarajevu. Pored toga, istraživao sam dokumentaciju, kopao po arhivi i slično. Na kraju, sve sam to sravnio sa istraživanjem Dokumentacionog centra Tokače Mirsada.
PATRIA: Napravili ste ogromno istraživanje o mučenju i ubijanju Bošnjaka u logoru Jasenovac. Ja imam to prvo izdanje vaše knjige. Šta je karakteristično za to jasenovačko istraživanje što ste saznali nakon objavljene knjige?
HALILBEGOVIĆ: Koncentracioni logor Jasenovac, bolje rečeno sistem jasenovačkih koncentracionih logora, za razliku od provizornih i improvizovanih logora, osnivanih neposredno poslije proglašenja NDH-a, prvi je sistematski izgrađivani koncentracioni logor, koji postaje i najveće mučilište i gubilište u NDH-a. Kompleks jasenovačkih logora, nalazio se na površini od 210 km2. Prvi zatočenici su otpremljeni ovaj logor u avgustu 1941, a logor je zatvoren u maju 1945. godine. U logor su dovođene dvije kategorije zatočenika: sa osudom i bez osude. Lica sa osudom prolazila su kroz logorske evidencije. Drugu grupu čine lica bez osuda, a radi se o umorstvu Srba, Jevreja i Roma i masovnom zatvaranju u logor Hrvata, Bošnjaka i drugih.
Mnogi od ovih transporta i kolona, ne samo da nisu zavođeni u evidencije, nego nisu ni ulazili u logor, već su vođeni direktno na likvidacije. Godišnjica Jasenovačkog logora se obilježava svake godine 22. aprila, nažalost na dva mjesta: u Memorijalnom centru u Jasenovcu i Memorijalnom centru Gradina. Iako je prema mojoj evidenciji u ovom logoru stradalo 1.520 Bošnjaka, rijetko ili nikako se ne spominju kao žrtve.
Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti u pravom smislu te riječi – iako značajan broj od njih nisu ni znali šta je to antifašizam. U njihovim venama tekla je „antifašistička krv“. Poznati zatočenik Jasenovačkog logora Fahrudin Fahrija Ajanović u svom izlaganju 3. aprila 1999. godine u VKBI u Sarajevu je, između ostalog, ispričao: „Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao izbjegli antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali oni iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo Muslimani-Bošnjaci, također, u velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se, inače, imputira.
Jednostavno su ubijeni zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora… Ubijen je neki, vjerujte mi, neki Salko, Meho, Huso, Suljo iz okoline Banja Luke koji pojma nije imao o komunizmu i antifašizmu i sl. Naišli partrizani i on je dao neki prilog. Dao im malo žita, koju paru i oni (ustaše) su njega ubile ili je umro u logoru“. Nažalost, obiljažavanje godišnjice Jasenovačkog logora je ispolitizirano, pa su posebno i odvojeno obilježavali Vlada Hrvatske, antifašisti i jevrejske zajednice. Bošnjaci nisu ni spomenuti kao žrtve. Ova šutnja, pa i negiranje stradanja Bošnjaka u Jasenovačkom logoru nas obavezuje da budemo aktivniji i ne zaboravimo na strahote ovog logora i njegove žrtve.
U Memorijalnom centru u Gradini na obilježavanje godišnjice stradanja zatočenika nisu pozvani Bošnjaci. Muftija banjalučki Čamdžić ef. je u funkciji koju je obavljao svojevremeno učinio posjetu Dodiku i poklonio mu knjigu „Bošnjaci u Jasenovačkom logoru“.
Navodno je Dodik bio iznenađen brojem ubijenih Bošnjaka u logoru, pa je muftiju pozvao na obilježavanje godišnjice Jasenovačkog logora u Memorijalni centar Gradina. Inače, u ovaj Memorijalni centar su dolazili samo Srbi, Jevreji i Romi. Niko nije očekivao predstavnike Bošnjaka, a najmanje muftiju. Kada se pojavio muftija sa nekoliko hodža u ahmedijama, svi su bili iznenađeni. Jedan od prisutnih je prišao muftiji Čamdžić ef. i pošao ga vrijeđati i napadati. U blizini je bila neka žena koja je držala u ruci veliki kišobran kojim raspali po tom čovjeku govoreći „dosta je bilo zavađanja“. Tako je muftija, uz pomoć te moje knjige, bio prvi Bošnjak koji je prisustvovao komemoraciji u Memorijalnom centru Gardina, nažalost, po svoj prilici, i posljednji.
PATRIA: I danas se nažalost na zvaničnim ceremonijama žrtve Bošnjaka i nespominju. Kako promijeniti tu zvaničnu šutnju?
HALILBEGOVIĆ: Nakon objavljivanja knjige „Bošnjaci u Jasenovačkom logoru“, mišljenje o ulozi Bošnjaka u Jasenovačkom logoru se mijenja, pa se oni imenuju kao žrtve, iako je srpska historiografija pokušala dokazati suprotno, kako su Bošnjaci u tom logoru bili ubice (dželati) što je bilo neutemeljeno i nedokazivo. Na naučnim skupovima i okruglim stolovima prihvaćen je broj ubijenih Bošnjaka u logoru Jasenovac (1.520) i to do sada nije niko osporio. Pošto je ova knjiga dospjela u sve velike svjetske biblioteke i arhive, na svjetskoj razini se Bošnjaci tretiraju kao žrtve ovog logora. Daljim istraživanjem sam pronašao još oko 100 stradalih Bošnjaka u ovom logoru (što ću u narednom izdanju i objaviti).
Uočio sam i to da se u arhivi i publikacijama u Memorijalnom centru u Jasenovcu čuvaju i objavljuju fotografije ispod kojih piše da su na njima Srbi, a, ustvari, to su Bošnjaci, po imenu i prezimenu. Tako, ispod jedne fotografije piše: „Porodica Bukić. Srbi iz Banja Luke. Ubijeni u logoru Stara Gradiška.“ Prema mojoj evidenciji na toj fotografiji su Avdo Bukić, Munira Bukić djecom. Avdo je u staroj bošnjačkoj nošnji, sa fesom na glavi. Munira u dimijama i mahramom na glavi. Pokušat ću da ove netačnosti (namjerne ili nenamjerne) ispravimo. Iako je u naučnim krugovima prihvaćen broj ubijenih Bošnjaka, zvanična srpska politika i dalje falsifikuje historiju i broj žrtava u jasenovačkom logoru određuje kako njoj odgovara. Bošnjaci se ne spominju kao žrtve.
Naknadnom analizom sam utvrdio razloge stradanja Bošnjaka u jasenovačkom logoru. Vladimir Dedijer i Antun Miletić imaju zajednički stav kada su u pitanju razlozi upućivanja Bošnjaka u logor. Oni to ovako objašnjavaju: „Kada je riječ o Muslimanima, mora se reći da su u tom logoru uglavnom stradali oni koji su bili komunisti, partizani ili simpatizeri NOR-a“. Pored razloga stradanja Bošnjaka u jasenovačkom logoru koje su elaborirali Dedijer i Miletić, dodat ću i ove razloge: verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije); odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije; pomaganje partizana ili ilegalnog rada; skrivanje jevrejskih familija ili pojedinaca; pomoć muhadžirima (izbjeglicama) uprkos ustaškoj zabrani.
Prilikom dugogodišnjeg istraživanja zločina u jasenovačkom logoru i objavljivanja knjige, nisam uspio odgovoriti na tri pitanja: Prvo, zašto partizani nisu pomogli zatočenicima logora, kada su oni 22. aprila 1945. godine goloruki krenuli u proboj, čime bi smanjili broj žrtava. Drugo, zašto su partizani po ulasku u logor uništili dokaze o postojanju logora, porušili zgrade, ogradu, mučilišta i drugo. Treće, zašto Tito nije nikada posjetio logor Jasenovac i poklonio se njegovim žrtvama.
PATRIA: Ovih dana ste u velikom istraživanju bošnjačkih žrtava na Blajburgu. Možete li nam makar okvirno reći do kakvih ste podatak došli? Slovenija je u strašnim previranjima zbog Hude jame i strašnih stratišta.
HALILBEGOVIĆ: Došao sam do zastrašujućih podataka, da čovjek naprosto ne može vjerovati, kroz kakve su patnje prošli zarobljenici i koliko ih je ubijeno. Protivno Ženevskim konvencijama o pravima ratnih zarobljenika i bolesnika, nakon zarobljavanja u Sloveniji i predaje u Austriji, u maju 1945. godine, na stotine hiljada vojnika i civila bilo je prepušteno nemilosti pobjednika. Prvo su svi bili izloženi pljački svega što su imali uza se. Potom je veliki broj njih bio likvidiran u Austriji, u Koruškoj i Štajerskoj u Sloveniji.
Drugi su u velikim kolonama upućeni pješice na duge i iscrpljujuće marševe u nepoznato, bez hrane i vode. Bili su izloženi neprekidnim maltretiranjima, daljim pljačkanjima ličnih stvari, odjeće i obuće, premlaćivanjima i bez istrage i suda okrutnim i masovnim ubijanjima. Te kolone u hrvatskom narodu nazvane „križni put“, a u bošnjačkom „kolone smrti“ vodile su kroz Sloveniju, prema istočnim dijelovima Jugoslavije, išle su kroz sve republike, čak do Makedonije. Bošnjaci, koji su išli u „kolonama smrti“, govorili su da „odstupaju“ prema austrijskoj granici, rjeđe da se povlače, a nikada da bježe.
U literaturi i naučnim radovima, o Blajburškoj tragediji, Bošnjaci se skoro i ne spominju, kao da nisu ni bili učesnici u ovim marševima smrti. Međutim, postoji mišljenje da je procentualno u Blajburgu stradalo najviše Bošnjaka. Našalost, među njima i veliki broj civila. Prilikom istraživanja proučio sam dosta dokumenata, razgovarao sa više od 100 učesnika u „kolonama smrti“ i sve to zabilježio.
Najstravičnija masovna grobnica, koju sam vidio je Huda jama (rudnik „Barbarin rov“) udaljena tri kilometra od Laškog, u blizini Celja. Vođa gradililšta je bio Mehmedalija Alić, rudarski inžinjer. Rođen u Srebrenici, iz koje je kao dječak otišao na školovanje u Sloveniju. U jamu je došao kako bi na licu mjesta utvrdio priču jednog čovjeka koji je pred svoju smrt ispričao da je danonoćno u kamionima dovozio zarobljenike (23 kamiona).
Drugog marta 2009. godine, Mehnmedalija je ušao u jamu i na dubini od 15 metara, između dva kopa, naišao na 465 skeleta. U prvom kopu koji ima 6 m2 bilo je oko tri do četiri hiljade skeleta. Radeći u ovoj jami, uporedo je tragao za svojom dvojicom djedova koji su nestali u kolonama smrti. Jedan od prvih skeleta je bio skelet čovjeka (koga su nazvali bjegunac) sa željeznom šipkom od jedan metar, od pružnih šina, sa kojom je pokušao otvoriti prolaz. Probio je dvije pregrade i odstranio 10 metara ilovače, došao je do kamene pregrade i tu je umro, vjerovatno se ugušio. U prvom dijelu jame pronađeno je nekoliko skeleta ljudi koji su ubijeni metkom u glavu, pošto su se pobunili kako bi se oslobodili.
Ostale ljude su žive bacali u jaške (kopove). Pronađeni su i skeleti sa otvorenim ustima, što dokazuje da su se ugušili. Mehmedaliji su četnici u Srebrenici ubili dvojicu braće, jedan od njih je bio gluhonijem. Mehmedalija Alić svake godine u julu dolazi na dženazu u Srebrenicu.
PATRIA: Rimska poslovica kaže „Fiat iustitia et pereat mundus“ – „Neka bude pravda pa makar i svijet propao“. Nema istine bez pravde. Svijet samo može opstati sa istinom i pravdom. Šta bi vi najviše željeli da se istraži i sazna? Istina o kojem segmentu bošnjačke historije nam je, da kažemo, najneophodnija? Recimo, ja bih želio da se istraži pozadina Muslimanskih antifašističkih rezolucija 1941. godine, kojima su Bošnjaci osuđivali teror nad svojim komšijama Srbima, Jevrejima i Romima. Gdje su ti ljudi završili u Drugom svjetskom ratu i nakon rata? Želio bih da se popiše tačan broj ubijene djece opkoljenog Sarajeva sa detaljnim podacima, pa i svjedočćenjima roditelja…
HALILBEGOVIĆ: Ima još dosta toga da se istraži i objavi o Bošnjacima u knjigama i naučnim radovima, kako ne bi bili žrtve zaborava kao do sada. Partizanski pokret je antifašistički, pa ga u tom svjetlu treba i proučavati. Nedovoljno je istražena uloga 16. muslimanske brigade, koja je jedna od najznačajnijih i najslavnijih jedinica NOV Jugoslavije sa prostora BiH. Bila je to prva partizanska jedinica koja je ušla u Sarajevo, još u poslijepodnevnim satima 5. aprila 1945. godine, kao i prva jedinica koja je probila ustašku odbranu Odžaka, kao posljednjeg uporišta NDH-a (25. maja 1945.).
Poslije Drugog svjetskog rata je bio veliki broj nestalih osoba, posebno vojnika. Korisno bi bilo istražiti deportovanje Slovenaca iz Slovenije od strane Nijemaca i njihovo useljavanje u Bosnu (u 22 grada u julu 1941. godine), u kojima su većinom živjeli Bošnjaci. Poznato mi je da su Bošnjaci pružili veliku pomoć tim Slovencima i da su im bili veliki oslonac u životu. To istraživanje sam napisao, ali rad nisam objavio. O Muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine se dosta piše, ali nije rasvjetljena sudbina potpisnika rezolucija. Prema mom saznanju, većina potpisnika je iz osvete za građansku hrabrost i poštenje proganjana, osuđivana na zatvorske kazne, a neki su i ubijeni.
Treba nastaviti istraživati i pisati o spašavanju Jevreja, posebno od strane muslimanskih (bošnjačkih) institucija. U arhivu Islamske zajednice sam pronašao spiskove Jevreja koji su primili islam i tako bili spašeni, a kasnije su se, naravno, vratili svojoj vjeri. Vjerski velikodostojnici na čelu sa reisu-l-ulemom su svojim javnim istupima i tajnim djelovanjima bili spremni na žrtvovanje svojih života, porodica i položaja. Široko je polje istraživanja, a ja imam malo vremena za to. Vjerujem mladim generacijama historičara da će nastaviti sa istraživanjima.
Patria, nap.ba