autor: Alen Zečević
Ono što čovjeka čini bitno drugačijim od svega što je stvoreno u prirodi, što ga u tom nedorečenom prostoru kojeg nazivamo poviješću pozicionira i ostvaruje kao ljudsko biće, jesu osjećanja s kojima je rođenjem došao na ovaj svijet. Od dana kad je prvi put u njemu otvorio oči, pa do suđenog časa kada će ga božijom voljom napustiti, on u sebi osjeća snažno bilo posebnog čuvstva: ljubav prema zavičaju, prema domovini!
Krici i šaputanja. Putopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.
Knjiga Ibrahima Kajana, simboličnog naslova Krici i šaputanja, svjedočanstvo je iskustva ljubavi prema Hercegovini, toj, kako se zvaše svojim autentičnim povijesnim imenom, Humskoj zemlji, komadiću svijeta s kojim autora vezuju neraskidive niti duhovnog života. Artikulisana kao zbir putopisa, knjiga je ostvarila sklad, povijesno i hronološkim redoslijedom periodiziranih razdoblja, od najranije prošlosti, dakle prapočetaka ljudskog egzistiranja na hercegovačkom tlu, preko zagonetnog srednjovjekovlja, obzora i pune četiri stotine godina dugog prisustva osmanske civilizacije, austrougarskog perioda, sve do savremenog doba, dajući u konačnici obimnu studiju portreta političkih ličnosti, kulturnih prilika, svojevrsnu biografiju Hercegovine, njene duhovnosti i ljudi koji su se s njom stoljećima saživljavali. To putovanje počinje skoro trinaest hiljada godina u prošlosti, u Badnju kod Stoca, gdje se, sve do 1976. godine i arheološkog otkrića, od ljudskog oka skrivala pećina i u njoj crtež što ga je u kasnom periodu mlađeg paleolita svojeručno načinio starosjedilac prapovijesnog hercegovačkog krša. A on skriva mnoga čudesa. Jedno je Daorson, drevna prijestolnica ilirskog plemena Daorsa gdje još i danas vremenu odolijeva golemo kamenje poslagano, vjerovatno, tri stotine godina prije nove ere, u čijoj je burnoj prošlosti zatečenih ruina autor prepoznao sudbinu antičke Troje, a drugo, jednako mistično, je Mogorjelo, ostaci rimskog kompleksa situiranog u neposrednoj blizni Čapljine, čiji postanak nauka datira u 1. stoljeće nove ere.
Iz antike, gotovo neprimijetno, kroz impresije opisane u bilješci o dvoru slavne plemićke porodice Kosača, te prikazom životnog puta i sudbine možda i najintrigantnije ličnosti koju je ovo podneblje dalo, Katarine, kćeri Herceg Stjepana, te kraljeva, redom Stjepana Ostoje, Tvrtka II, Stjepana Tomaša i, konačno, posljednjeg i tragično stradalog Stjepana Tomaševića, provodi kroz svijet burnog srednjeg vijeka. Sa posebnom pažnjom i vrlo snažnim osjećanjem, prepoznat će čitalac, pisac pripovijeda o nevoljnom napuštanju domovine i posljednjim danima nesuđene bosanske kraljice Katarine, koja je pred vojskom sultana Mehmeda Fatiha izbjegla u Rim, gdje je, kako nas izvještavaju izvori, umrla 1478. godine. Autor, svakako, nije zaobišao ni svoj Mostar, a naročito ne spomenik zbog čije se ljepote ime ovog grada pročulo na sve četiri strane svijeta: Stari most, remek djelo osmanske arhitekture, a idući južnije od Mostara, putopis ga je odveo u Blagaj, pred čuvenu tekiju na izvoru Bune, gdje je, inspirisana narodnim predanjem, u njegovim mislima nastajala priča posvećena njenom osnivaču, Sari Saltuku. I Stolac je čekao Ibrahima. U njemu je prešao preko kamenog mosta na Bregavi, u narodu prozvanog Inat-ćuprijom, o kojem nam je, također, ostavio vrijedan pisani trag, a naći ćemo ga među četiri stolačke vedute. Na putu prema Trebinju opisao je džamiju u Kotezima, autentične arhitekture, jedinstvenu te vrste, koja je izgrađena u drugoj polovini 15. stoljeća, a iz Trebinja, na povratku kući, sa sobom je ponio gorku spoznaju o razrušenoj rezidenciji begova Resulbegovića i tek rijetkim Bošnjacima koji se vraćaju u zavičaj iz kojeg su protjerani.
Posebna vrijednost ove knjige sadržana je u činjenici da je kroz nekoliko poglavlja, tačnije njih šest, popraćenih bogatim naučnim aparatom, pisac rekonstruirao egzaktnu, dokazivu i, prema tome, neospornu neprekinutost povijesnog kontinuiteta bošnjačke i, uopće bosanskohercegovačke kulture, obuhvatajući rezultate njenog duhovnog i materijalnog stvaranja na tlu Hercegovine kroz različite povijesne kontekste. Tako u poglavlju Grad s mostom, Ibrahim Kajan donosi nekoliko vrlo zanimljivih, na narodnoj predaji i povijesnim činjenicama temeljenih pripovijesti o životima pojedinaca, pa čak i cijelih porodica koje su živjele i djelovale potkraj osmanske i tokom austro-ugarske vlasti u Mostaru. Posebno se izdvajaju zapisi o zaboravljenom ljetnikovcu Ali Fehmi ef. Džabića, kojeg je autor prilikom posjete zatekao u sramotno ruševnom stanju, zatim, Safvet-begu Bašagiću, nesretnom pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, te potresnoj nepravdi što se zaboravom činila liku i djelu Mujage Komadine, najznamenitijem od svih gradonačelnika Mostara.
Autor je, reći će to svako ko ga zna, veliki poštivalac pravde i borac za istinu. Bio i ostao. U knjizi je, onako kako to nalaže obaveza ljudskosti, iz zaborava izbavio sve ono što se potiralo ili se još uvijek potire u pamćenju ovdašnjeg svijeta, strašnu spoznaju o još strašnijim zlodjelima što su činjeni u ime nečasnih “ideala”. Obilazeći groteskna i opustjela mjesta, u kojima, kako i sam kaže, nema žive duše, podsjetio nas je na zapanjujuće zločine ustaških hordi nad Srbima u Šurmancima, Klepcima i drugim zaseocima, zatim, zloglasni logor Dretelj gdje su u minulom ratu gašeni životi bošnjačkih civila, sablasno prazne Fatnicu i Planu, jamu Čavkaricu u koju su za vrijeme Drugog svjetskog rata bacana tijela nevinih Bošnjaka i među njima jedinog, velikim božijim davanjem preživjelog insana, Hadžere Ćatović. Tragična iskustva ljudi, ma ko oni bili, u naslovu ove knjige odjekuju kao krici!
Na kraju potrebno je istaknuti da knjiga Ibrahima Kajana, koja je pisama visokim naučnim stilom, predstavlja djelo čije bogatstvo sadržaja mogu koristiti svi, i srednjoškolci, studenti, čak i mnogi znanstvenici koji će se, sigurno, već pri prvom čitanju upoznati sa činjenicama o kojima su znali vrlo malo ili gotovo ništa.
https://alenzecevic.wordpress.com/