Šetnja po zavičaju

Tekst objavljujemo povodom 86-tog rođendana g. Ante Granića, sretno.

Čestitke od ljubusaci.com

Objavljeno četvrtak, 08 Septembar 2011 09:12

 

Ljeto je vec pri kraju , skole su pocele i ljudi su se vratili svojim svakodnevnim poslovima .
Iz svih krajeva svijeta , pristizali su nasi ljudi u zavicaj – na ovaj , ili na onaj nacin .
Zadrzali se krace , ili duze – i otisli !

Ja sam stigao iz Promajne . Tamo sam sreo svog drugara Ahmeda Mahica i njegovu
nasmijanu suprugu Enveru , kao i svake godine . Ali , to je bilo upravo dan ranije nego
sto sam odlucio da odem u zavicaj i prolutam VASAROVICIMA , u prvom redu – a onda
i po VITINI, Humcu i Ljubuskom !
Ahmed je ostao u Promajni , tako da nismo imali vremena ni da se posteno porazgovaramo .
Tako je proslo i moje lutanje : u zurbi , i bez susreta sa ljudima .
A zavicaj , ipak , cine – ljudi !

LJ U B U S K I

Ljubuski mi se nije izmijenio . Izmijenili su se , zasigurno , ljudi – ali ,
Ljubuski je ostao onakav , kakav je , uglavnom , ostao u mojim uspomenama .
Namjeravao sam da odem kod MLADENA PAVICICA , ali sam od toga oduststao , jer sam
bio siguran – ako dodjem do MLADENA , ni zasto drugo necu imati vremena !
Umjesto kod MLADENA , otisao sam na pijacu .

Tu , na ljubuskoj pijaci , covjek osjeti dah rodne grude . Ljudi su srdacni , ni
traga od ratnih trauma , nista od onoga sto cesto slusamo , ili citamo .
Svijet je osiromasio , to je jedino sto je primjetno .
Kupuju rijetko , a kad i kupuju – kupuju malo .
Prodavaci su usiljeno nasmijani , roba se ne prodaje kako bi im trebalo – kupci rijetki .
Roba je sortirana , kao na najboljim pariskim pijacama .

Srdacno pozivaju jedni druge na kafu . Tapsu se po ramenu , i pitaju za zdravlje .
Govore o svakodnevnici sa gorcinom , ali dobacuju i sale .
Ljubuska je  pijaca , kao i u moje vrijeme . Samo je ambijent ljepsi .
Ili se meni samo tako cini .

Nikoga ne poznajem , niti mene ko poznaje .
To je krajnje tuzno . Ne za njih , nego za mene . Za tu situaciju krivim – sebe !
Rijetko dolazim u Ljubuski , mada cesto – prolazim .

Mislim : a i sto cu im ja ?…Ja sam za njih – davno proslo vrijeme !…Pluskvanperfekt !
Izvlacim se iz guzve na pijaci i izbijam ispred Duhanske stanice .
Ona je ista kao sto je i bila , samo vise nije nikakva stanica , a najmanje duhanska .
U njoj niko ne radi , pusta je kao napustena bogomolja .
Nigdje vagarica , ni njihovih gangi !
Od duhanske stanice , ostalo je samo IME .
Ni na ulici me niko ne poznaje !…
Jedan djecak me pozdravlja , onako iz navike .

Nema spomenika narodnim herojima ENESEU ORMANU , JURI GALICU i MARJANU PRIMORCU .
Srusili su ih rodoljubi , “uime hrvatstva i demokracije ” !
Postolje ( bez spomenika koji je nekada bio “osobna karta Ljubuskog” ) jos je tu .
Spomenika nema , niti ko zna gdje je !…Niti ga ko trazi .
A trazit ce ga . Itekako !

Tamo gdje je SUD , bilo je nase igraliste . Sada se tu , u sudu , poigravaju –
pravde i krivde !
Tu je i nasa skola , koju je narod gradio sa velikim entuzijazmom . Zatvorena je ,
skolski su praznici , djecji smijeh je premjesten na neko drugo mjesto .
Prilazim ulaznim vratima , u varljivoj nadi da ce mi ih otvoriti nas podvornik HASO !
Vrata su zatvorena .
– Bolje bi bilo , mislim , da HASU potrazim na nekom od ljubuskih groblja !
Odlazim prema Humcu !

H U M A C

Prima me lijepo fra MLADEN iz samostana i razgledam galeriju MAJKA , jedinstvenu u svijetu .
Sa sjetom razgledam vitraze u novoj crkvi , koje je otslikao moj prijatelj VIRGILIJE NEVISTIC ,
koji je dobar dio zivota proveo u Francuskoj , i tamo je – ima par godina – umro od teske bolesti !
Boze , pa ovo je slikala – Virgilijeva ruka !
Pitam jednog starog fratra : ko je ovo slikao ?
Ne zna da mi kaze !

Kod BAGINOG MOSTA zastajem na mostu , prilazim jednoj zatoci , malom viru – u kome
smo ,nekada davno nasli mrtvo tijelo JURE GRANICA – TETKICA , ubijenog i bacenog u rijeku .
Kod njega smo , kao djeca , kupovali skolski pribor .
Voda je cista . Nakoliko riba pliva , cini mi se da su one davne – bile vece !
Svasta se starom covjeku cini . I pricinjava !

V I T I N A

Vitina je prazna , i gotovo pusta ! Vriostica vrije , razliva se i jedna cudnovata
patka pliva i bori se protiv vodenog pada , uzvodno . Ne postoje stolovi oko vode .
Nikome nije do sjedenja . A nije , valjda , ni rentabilno !
U sredini sela spomenik covjeku koji je , kao djecak takoreci , dosao iz Australije
“da podigne ustanak u Jugoslaviji” !…Jedva je nosio “ustanicku opremu” !
Bio je maloljetan pa nije osudjen na najtezu kaznu .
Kasnije je dosao rat i on se pridruzio “nasima” – i poginuo upravo od njih .
Pod nerazjasnjenim okolnostima .
Nesto , kao BLAZ KRALJEVIC , po prilici !

Kuce koje su pripadale muslimanima , na putu prema GRABOVNIKU , ruse se !
Nema nikoga da ih obnavlja .
I nekada znamenita “gostiona” je prazna . I zakljucana .
I njoj predstoji rusenje . Samo sto nije pala !
Jedna od najstarijih kuca u Vitini je urusena . Bila je “uzgor” gotovo tristo godina .
Niko je ne obnavlja , niti kome to pada na pamet !
Kupujem cvijece i polazem na grob svoje majke .
Ponavljam uvijek isto :
MAMA , ANTE JE PROSAO – I NAVRACAO !… POCIVAJ U MIRU !

V A S A R O V I C I

Vasarovici su selo sastavljeno iz nekoliko MAHALA , narod kaze MALA : Granici , Lauci ,
Puljici , Matijasevici , Vinine , Losce i Dubrava .
Ko bi to sve obisao !
Ali sam obisao . Onako u trku !
Nikome se nisam javljao . Niko me nije prepoznao .
Kod SILJEGA , puskara , nisam htio navracati .
Kao i u Ljubuskom kod Mladena Pavicica , koji je Vasarovcanin , morao bi i kod SILJEGA
ostati duze . Tamo bi me i prepoznali , u to sam siguran !
Nisam mogao od tuge . A i njih  je vise mrtvih , nego zivih !

Obisao sam rodnu kucu , ostavljenu pustu i samu , ima gotovo sezdeset godina !
Otvaram vrata , neko od rodjaka zasigurno , drzi krompire u “kuzini” , gdje su nas
roditelji purom othranili !…I ormaric u zidu je jos tu . Jedan zid se poceo “kriviti” , samo
sto nije pao !
Vrata nemaju brave , koncem su zavezana . Neko je uzeo bravu , a ja sam mislio bas o njoj .
Ostala je u nasim uspomenama kao nesto sto nas je cuvalo , narocito po noci !
Vise od vampira , nego od ljudi !…Tako smo tada mislili .

Zid koji je odvajao dvoriste od vrta , ne postoji . Neko ga je srusio da bi mogli
prolaziti traktori i prikolice !
U zraku vidim svoje roditelje , bracu i sestre . Sve ih vidim , okupljene u zraku .
Pijevac Vranje Jozanceva negdje kukurice !…Oh , Boze – prodje i jedna macka .
Pogleda me kao stranca , i smugnu u gaj .
A moja braca i sestre , jos uvijek lebde iznad moje glave !
Na kapiji sam im napravio spomen plocu , kao uspomenu na sve njih .
Nije uobicajeno , ali neka se nadje . Bit ce kao i svako cudo – za tri dana !
A onda ce se ljudi naviknuti .
Kad nista drugo , ko god tuda prodje – morat ce procitati sta na ploci pise .
A neka misli sta je kome drago !

Mojih rodjaka nema kod kuce .
Nema ni  Ante Kavazica , diplara , kod koga uvijek navratim !
Selo je pusto .
Ljudi su na njivama , ili na drugom poslu !
A da ih i sretnem , niko me ne bi prepoznao !
Zastajem pored murve sa koje smo jeli slatke plodove . Jos je u zivotu , i nikome ne
predstavlja nista – osim meni !
A murva – ko murva . Samo je odebljala , i puna cvorova !

O P E T   LJ U B U S K I

Vec je poslijepodne .
Idem u Ljubuski u FEJZINU KAFANU , tamo je najavljen tradicionalni skup , na kome bi
mogao sresti veliki broj Ljubusaka , ali i i mojih citalaca .
Primicuci se kultnoj kafani , suze su mi zamaglile oci , nemam dovoljno maramica da
ih otirem .
Gledam izdaleka .
Veliki broj ljudi u Fejzinoj kafani , i u basci !…Impresivna slika !
Ne mogu od tuge da im pridjem !
A i sta cu im ja !
Sta cu ja njima ?
Neki bi me , zasigurno , voljeli sresti . Neki bi me prvi put i vidjeli .
Tu su , medju njima , i moji vijerni citaoci .
Ne , ne mogu !
Tuga je jaca od mene !

Vracam se nizbrdicom , spoticem se na kamen i padam na cestu .
Prilazi mi mlad covjek i pomaze mi da se dignem .
– Zato placete , gospodine – pita ?…I cudom se cudi !
Nisam znao da mu odgovorim !
Iz basce Fejzine kafane – cuje se pjesma !
A ja zaboravio gdje sam parkirao auto !
Bogzna da li ce se ovo ponoviti ikada , pa ni  dogodine ?
Fejzina kafana ce zasigurno ostati !…Za neke druge generacije .
Tamo je , zasigurno , i Faruk Jakic sa djecom i svojom lijepom i pametnom EMINOM u basci .
Kojima se , eto , nisam javio ….Hocu , necu…hocu , necu !…
Ispade da je jace od mene – ono NECU !…Od tuge !
Neka mi oproste !
I drugi s njima !…I drugi s njima !

1863 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter