U toku 1911. i 1912. godine se uvidjelo da je krajnje vrijeme da se preduzmu mjere kojim bi se spasila i sačuvala hercegovačka vinova loza od plamca i trsne uši. To se moglo postići sađenjem otporne američke loze (čokota), koja će se nakon toga kalemiti (cijepiti) domaćom lozom i narodu dijeliti za zasađivanje novih vinograda.Pogubna moć plamca i trsne uši da uništi ljubuške vinograde vidi se iz ovih napisa u „Sarajevskom listu“ 1910. i 1911. godine:
…“ Nazad nekoliko godina plamac je harao ovdje tako silno, da je u nas bila izumrla svaka nada u vinogradarstvo. Više od pola vinograda ovdje je narod pokrčio i zasijao žitom. Koliko su vlasti imale muke i truda, dok su narod poučile polijevanju i sumporovanju loze. Narod se nije u prvi kraj dao podučavati, jer je mislio, da radi protiv Božije volje, pa ih i danas još ima, koji se nijesu na taj korak odlučili. Plamac je zahvatio najviše one vinograde, koji su u ravnici, a u brdu manje. U nekim mjestima kao Klobuku, Šijevištima, Zgonima i još nekim, ostao je trs go i bez lista, a i grožđe opada. Pored ove bolesti, udarila je još i maća na samo grožđe, koju treba sumporom liječiti. Ko se više trudio i redovito polijevao, taj je spasao svoj vinograd, te mu je i loza i grožđe ostalo prilično zdravo. Pošto se ova bolest nije već duže vremena ovdje pojavljivala, to joj se nije niko ni ove godine nadao“. (1)
„Poznata je sudbina naših vinograda prošle, 1910. godine, i koliko su vinogradari imali od toga štete. Bilo ih je mnogo kao i onih, kojima cijeli prihod vinograda nije mogao platiti niti posljednje radnike trgače. Sve mu je tome prouzrokovala bolest plamac. Budući da ova bolest nije se u nas pojavljivala nazad već 10 godina, to je naše vinograde svojom pojavom zatekla potpuno nepripravne. Malo je ko imao u pripravi modre galice, sumpora, kreča i štrcaljku za polijevanje loze. Ko je toga imao, bio je zaštićen, ako se umio istim poslužiti i u pravo vrijeme upotrebiti. Naravno, sve se to moglo za vremena pripraviti i znade svaki, da kotarski uredi u tim narudžbama idu svakome osobito na ruku, gdje se mogu ne samo gornji nužni predmeti dobiti, nego i bačve, kao i sve drugo što zasijeca u vinogradarske poslove, ali: »Nehaj kao nehaj!« Nu ove godine izgleda, da se sve za to priprema, jer: »Iskušenje je najbolji savjetnik!«
Naši vinogradari nijesu eto u stanju sačuvati svoje vinograde od plamca, a što će tek raditi, ako sačuvaj, Bože, pojavi se bolest filoksera, ona strašna trsna uš, koja uništi skoro sve vinograde u Jevropi i koja već vlada i hara u susjednoj Dalmaciji, dal niti jedan korak daljine od našeg kotara, već se, nasuprot, naš kotar ljubi s gradovima Dalmacije Imockim, Vrgorcem i Metkovićima. Nije vrijeme, da se o toj bolesti opširnije razlaže, dovoljno ako se reče, da je ona sigurna smrt vinograda. Vinogradari se naši ove godine jako pripravljaju za očuvanje loze od raznih bolesti. Dnevno se pronose u već množini štrcaljke za polijevanje loze i druge potrepštine.
Već 1911. godine preduzeti su prvi koraci osnivanja loznog rasadnika koji će zaštiti ljubušku vinovu lozu od najezde trsne uši: „Pa kako se čuje i vlasti pripravljaju mjere da naše vinograde ne iznenadi filoksera. Odredili su veliki kornad zemljišta, na kojem je prije Otkupni ured sadio duhan, za sađenje amerikanskog čokota, koju će poslije kalemiti domaćom lozom i narodu dijeliti u svrhu zasađivanja novih vinograda. Na taj način bio bi naš kotar spašen od filoksere kojoj korijen amerikanske loze može da odoli“. (2)
To je bilo u skladu sa nekoliko uredbi koje su vlasti donijele u periodu od 1884. do 1912. godine: uvoz američkih otpornih vrsta, zabrana prometa loznim materijalom koji nije prošao službenu kontrolu, zabrana korištenja oruđa i alata iz Dalmacije u hercegovačkim vinogradima, zabrana unošenja korpi, košara i kanti za berbu preko dalmatinske granice itd.
Da ne bi hercegovački vinogradi podlegli trsnoj uši koja je prešla iz Dalmacije, 1912. godine osnovan je Državni lozni rasadnik u selu Radišići u Ljubuškom. U početku je imao površinu od 5,6 hektara. Kasnijom kupovinom zemljišta površina se postupno povećavala, tako da je ukupna površina rasadnika iznosila 1925. godine 8,5 hektara i 1931. godine 12 hektara. Rasadnik je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio vrlo zapušten. Obnovljen je 1923. godine kada je za upravnika postavljen vrijedni agronom Franjo Kuri*.
Naši stručnjaci su visoko ocijenili ulogu loznog rasadnika u Radišićima u revitalizaciji vinograda u Hercegovini:..“ Uz postojeće rasadnike posebno je važan bio onaj osnovan u Ljubuškom 1912. godine. Svi su rasadnici dotada vinogradarima dijelili reznice plemenite loze s odabranih i umatičenih trsova. Međutim, rasadnik u Ljubuškom bio je prvenstveno namijenjen uzgoju podloga za cijepljenje…“ Rasadnik u Ljubuškom bio je najvažniji rasadnik podloga u Bosni i Hercegovoni i odigrao je značajnu ulogu u obnovi vinograda u Hercegovini. (3, 4)
Kad se na rasadniku planirala zgrada niže poljoprivredne škole 1934. godine mislilo se na u prvom redu na edukaciju voćara dobro upućenih u gajenje južnog voća koje je u ljubuškom kraju bilo izvrsnog kvaliteta (kaisije, šeftelije):
„Primorska banska uprava odobrila je kredit od 300.000 dinara za podizanje zgrade u Ljubuškom, u kojoj će se poslije izgradnje smjestiti niža gospodarsko-poljoprivredna škola, koja će primati 40 učenika. Za sad je predviđeno održavanje poljoprivrednih tečajeva za istočni dio Primorske banovine, t. j. zapadnu Hercegovinu. Svrha škole bit će stvoriti dobre poljoprivrednike, naročito voćare, jer je ustanovljeno, da bi se u ovom kraju kultura južnog voća mogla odlično rentirati, jer bi vrsnoćom ovo voće bilo odlično (naročito kaisije i šeftelije). Kultura duhana, dosad glavna privredna grana ovog kraja, pokazuje se iz godine u godinu nerentabilnom pak se nastoji forsiranjem kulture južnog voća omogućiti privredni razvoj ovog kraja.“(5)
Zemaljsko- erarni rasadnik za američku lozu dobio je novu zgradu 1934 godine: U Ljubuškom je završena gradnja jedne velike i lijepe zgrade. U toj zgradi održavaće se redoviti poljoprivredni i domaćinski tečajevi. Zgrada ima kuhinju, veliku školsku dvoranu i veliku spavaonicu za smještaj 24 učenika ili učenica. Za izgradnju ove zgrade utrošeno je 240 hiljada dinara. (6, 7)
Rasadnik je u periodu od 1912. godine, posebno od 1923. do 1945.godine bio središte za edukaciju vinogradara i vinara u Hercegovini i šire. Vinarsko-vinogradarski tečajevi (trodnevni, sedmični, mjesečni, zimski, ljetnji itd) redovito su održavani svake godine za veliki broj slušalaca. Predavači su bili Franjo Kuri, upravnik, kotarski poljoprivredni referenti i vinarski nadzornici.
Dnevnice u ovom rasadniku 1935. godine bile su niske kao i u Uredu duhana. Uobičajena dnevnica „na svome“ (t. j. uz svoju hranu) za rad od izlaska do zalaska sunca iznosila je za žene 6 dinara, za muškarce 10 do 13 dinara. Preko te cijene se nije plaćalo ni kopanje, niti rad u vinogradu. (8)
Banovinski lozni i voćni rasadnik „Plantaža“ u Ljubuškom bio je, pored onoga u Biogradu na moru, jedan od najvećih rasadnika te vrste u Primorskoj banovini i uzor kako treba odgajati vinovu lozu i južno voće.
Rasadnik je 1934. godine nudio na prodaju:
- voćne divljake: kruške, gorke bajame dunje;
- voćne sadnice: jabuke, kruške, trešnje, višnje, kajsije, breskve, šljive, orahe iz sjemena, lješnjake iz sjemena;
- američku lozu: reznice (ključiće) prve i druge klase;
- kalemove: stolne i vinske sorte grožđa. (9)
Jedan od proizvoda ovog rasadnika, rano grožđe „Muskat Julija“, potpuno je sazrijevalo u julu i bilo cijenjeno na inozemnom tržištu. (10)
* Kuri Franjo, agronom (Verjane kod Maribora 1892.- Mostar, 1984.). Srednju poljoprivrednu školu završio je u Grazu (Austrija) 1911. godine. U dva navrata bio je upravnik rasadnika u Ljubuškom, od 1923.do 1936. godine i od 1941. do 1945. godine, zatim kao vrhunski stručnjak radio je u Poljoprivrednom zavodu u Mostaru od 1946. godine do umirovljenja. Uža mu je specijalnost bila vinogradarstvo. Cijelog radnog vijeka radio je na suzbijanju nametnika i bolesti vinove loze i na obnovi i sadnji novih vinograda. Veoma je zaslužan za uspješnu obnovu vinogradarstva u Ljubuškom i cijeloj Hercegovini. (3)
- Plamac- Peronospora. Sarajevski list 1910, 162, 4, od 7. jula.
- Strah od plamca- peronospore. Sarajevski list 1911, 82, 2, od 14. aprila.
- Federalni agromediteranski zavod Mostar, Agronomski i prehrambeno– tehnološki fakultet Sveučilišta u Mostaru. 130 godina organiziranog vinogradarstva u Bosni i Hercegovini. Mostar 2018, p. 552.
- Kuri F. Obnova vinograda u Hercegovini. Težak 1928, 11, 1-2, od 1. juna.
- Gospodarska škola u Ljubuškom. Islamski svijet 1934, 99, 8, od 10. augusta.
- U Ljubuškom, na banovinskom rasadniku „Plantaža“ izgradiće se zgrada za održavanje poljoprivrednih tečajeva. Pravda 1934, 10598, 8, od 8. maja.
- Izgradnja poljoprivredne zgrade u Ljubuškom. Jadranski dnevnik 1934, 187, 6, od 26. oktobra.
- Dolenec I. Pri hercegovskem Knaippu. Slovenec 1935, 236, 13, od 13. oktobra.
- Cjenovnik voćaka i loza iz rasadnika Primorske banovine u 1934. i 1935. godini. Jadranski dnevnik 1934, 161, 8, od 27. septembra.
- Prvo grožđe već izvezeno iz Ljubuškog. Pravda 1937, 11768, 14, od 26. jula.
Halid Sadiković
