DŽEMAL BIJEDIĆ

Gledao sam ga na televiziji i uživo.S istom radošću.Slušao sam  ga s govornice i preko puta,za bijelim stolovima jutarnjeg Rondoa,popodnevnih Konjusa i večernje terase hotela „Neretva“,opet,s istom radošću…

-E,nek sam i u Gacku nešto uradio,da se odužim čoku.Još da su mi Bajram-aga i Adem živi,pa da vide ovo!

Bajram-aga je dedo,Adem otac,koji se sa suprugom Zarifom doselio iz Gacka u Mostar 1914.Džemal je rođen 1917,a Adem preselio na ahiret godinu i nešto potom.

Gledao sam ga na televiziji kako predsjedniku USA,Geraldu Fordu,uručuje Maestrov „Stari most“ i nešto ozbiljno razgovara s još jednim.,Niksonom…Sa premijerom SSSR-a Kosiginom,sa Indirom Gandi,Huari Bumedijanom,Kenetom Kaundom…S predsjednicima država,sultanima,kraljevima,šeicima u 42 države svijeta.Šta je razgovarao-ne znam,,sjećam se da je imao običaj sklopiti prste i vrtiti palčeve.

Traćim ga u Konjusima,jutro,nema ga.

-Sigurno je kod komše-vele i pokažu kuću s onu stranu ceste.

Odem tamo,čujem razgovor iz štale.U štali komšo čuči,muze kravu,predsjednik vlade jedne veoma ozbiljnee i uvažavane države sjedi na tronošcu,čašica loze u ruci i pita ga koliko litara krava daje.Kad komšo odgovori,zaključuje:“Odličan prilog za Zeleni plan!“Pa mu nazdravi.

Gledao sam ga s Titom u krugu „Sokola“ u Mostaru,na smotri jedinice Teritorijalne odbrane,dok rezervni kapetan Jole Musa predaje raport.

Deset dana kasnije,pred Belim dvorom,opet je s Titom,dočekuje učesnike Samita nesvrstanih.

-Kad je Idi Amin stupio na crvenu stazu,Tito mi šapče:“No,bogati,Džemale,pogledaj ovog.Ovaj jednako krupan,al gadniji od onog tvog kapetana u Mostaru!“-priča pred Jolom i rajom,u Konjusima.Jole se nije ljutio,kasnije je i sam često i rado prepričavao zgodu.Bilo je nekog očinsko-sinovljevskog odnosa između ta dva po svemu velika Mostarca…

Gledao sam ga na Musali,davno minula ponoć,prati na spavanje Avdu Ombašića,penzionisanog konobara,drugara iz djetinjstva,kojemu su šećer i loza udarili u noge.

-Samo me ti,Šice,uhvati pod ruku i ništa ne brini.Smjestiće tebe Džemac u krevet!

Gledao sam ga preko titovog mosta,ide s predsjednikom Libije,Gadafijem.Kiša.On je gologlav.Gadafi u kabanici,pod kukuljom.

-Skini mu,Džema,tu kukulju da ga vidimo!-dovikne neko sa strane.Skine.Nije po protokolu,Gadafi ga gleda začuđeno,on širi ruke,pokazuje na narod natiskan po trotoaru,pa se smiju obojica…

Zamolih ga,pa mi je ugovorio intervju s Gadafijem.Sjedimo u salonu vile „Neretva“,čekam intervju.Ulazi Muharem,šef opštinskog protokola.

Predsjedniče,Pukovnik je izrazio želju da ide klanjati u Karađoz-begovu džamiju.

-Nek ide,organizujte to.Al gledaj,Muhareme,da se uđe u praznu džamiju.Nek bude naroda.

-Slabo će ga biti,predsjedniče.Mostarci se ne pretrgoše klanjajući.

-Slušaj,uzmi,autobus i pravac Podveležje.Napunite Mumina,svi znaju klanjat.

-U redu!

Muharem krenu,a on ga ustavlja na vratima:

-Stani de,malo,Muhareme.Kad ih dovezete u Mostar,prvo ih vodite u banju,nek operu noge.Ne operu li,kad skinu opanke,utušiće ga…

Gledao sam ga na fotografiji:stavio unučiće na koljena,košulja kratkih rukava,nasmijan.Umio je da se smije i pamtim ga tako,a uz jedan 14.februar,Dan oslobođenja Mostara,gledao sam i kako plače uz pjesmu „Mostarskih kiša“ o tom danu,do kojeg mnogo njegove skojevske raje nije stiglo.

Gledao sam ga kako se vatri pod Bijelim brijegom,kako zdušno aplaudira momcima u crvenom što jure fudbalsku loptu.

Gledao sam ga na Petrovoj gori,x smotra izviđača Jugoslavije,desetine hiljada momaka i djevojaka,od Vardara pa do Triglava,na poljani,sa zastavama i u uniformama,kao cvjetovi.Počasni predsjednik smotre sjedi u prvom redu,s vođama međunarodnih delegacija,rukovodstvom Hrvatske i izviđačkim starješinama na drvenoj dasci položenoj na dva panja.Do njega je Mostarac,Radmilo Braca Andrić,predsjednik Saveza izviđača Jugoslavije,a s druge strane ruski heroj s tridesetak odlikovanja.

Na pozornici sam,vodim program.Malo-malo,diže palac,ohrabruje me.U jednom času ona daska pukne,svi se strovale na zemlju.Neugodna situacija,muk.prokomentarišem u mikrofon:

-Pala nam je vlada,nadam se bez većih posljedica.

Sjedi na zemlji,prijeti prstom.a smije se.U planinskoj kući na prijemu,zove me:

-Slušaj,haj mo na terasu da popričamo.Sve si kupio od onog čaršijskog banalizatora,Voljevice.To je samo njemu nalik.Reci ovim mojim iz protokola da nam pošalju po šljivu,dobra im je šljiva,i malo meze,i nek kažu onim poljskim harcovima da ću ih poslije primiti.

Na terasi pita šta ima novo u Mostaru,kaže da „Kiše“ moraju imati ljepše kostime,a tjera me da jedem.

-Suv si,brate,ko grana.Moraš jesti.Gledaj u mene socijalizma!-tapše se po stomaku.

Gledao sam ga u vrh svečanog stola,u bašti Doma JNA,na ručku s društveno-političkom i ekomomskom Hercegovinom,a na dnu stola smo Ico i ja,kao neka kultura.Skida kravatu,otkopčava košulju,pripeklo.Prilazi mu Mate Baroti,konobar u svečanim gradskim prilikama,pita:

-Druže predsjedniče,izvolite,šta ćete popiti?

Ico ga preduhitri:

-Viski,što mu je i rahmetli babo pio!

Neugodan muk.Kad se on počne smijati,ostali prihvate.

-Furdo mostarska!-veli.

Nedjelja je,jutro je,ljeto je.Sjedimo na Rondou,prva jutarnja.Masa svijeta,dosta mlada,prolazi Rondoom i okreće prema Balinovcu.Pita gdje će taj svijet tako rano.

-Na misu.-kažem.

-Uvijek isto.Onih poratnih godina postave me za predsjednika Narodnog odbora Sreza.Najavi mi se grupa Mostaraca,Muslimana.Čuo sam već:hoće mejtef.Te se baš pripremim.Evo ih zorom,pet-šest njih,stariji ljudi,sve ih znam.Kako na vrata,ustanem,pozdravljam:“Dobro jutro,drugovi,izvolite!Ozdravljaju,recitatorski,uglas:“Sabah-hajrulos,Đemaga!“Gdje me nađoše,ćaća ih njihov,nikad me niko nije zvao Đemaga.Rukujem se sa svima,ponudim da sjednu,pitam je li kafa po volji?Vele da su prvu već popili,ali „može jedna predsjednikova,na državni trošak“.E,sad ću i ja malo po njihovu,pa se pravim nevješt,pitam:Kojim hairom,drugovi?Kažu.Pa ja počnem.O novim vremenima,o obnovi i socijalističkoj gradnji,o prioritetima obdaništa,osnovnih i srednjih škola,a nakon finih dvadesetak minuta poentiram  s bratstvom i jedinstvom.Šute.Mislim:evo  ih,legli.

Na to će najstariji:“Dina ti,Đemaga,jesi li ti išao u mejtef?“Opet me nađe.Zna da sam mu sa sinom išao,te šta ću,kažem:Jesam.Dočeka me na prvu:“Pa,šta ti fali,eto bi dva dobra Vlaha od tebe mogli napraviti!“Propade mi priča.Eto vas tamo,i vas i mejtefa,velim…Ne možeš ti ništa narodu na silu nametnuti,a Mostarcima pogotovo!

Gledao sam ga kako se veseli s Mostarcima,privatno,u Crvenom salonu hotela „Neretva“.Par iz umjetnosti,par iz novinarstva,par iz njegovih školskih klupa,gradski svijet…Tabire se sjećanja,pričaju vicevi,gemišta…U neko  doba pita:

-Zna li iko gdje je ona Romina,Karić,da ga zovemo  i kompletiramo.

Telefonom s recepcije  nađem Fadila u Čapljini,u „Mogorjelu“.Taman završili svirku,pakuju instrumente.Velim,tako i tako,Đema pita za tebe.Obradova se.Nakon pola sata čujemo harmoniku niz stepenice,a onda se pojavljuje Fadil i počinje:“A moj Aljo,crne oči“.On ustaje,podiže ruke,ide prema Fadilu,ljubi ga,pa pjeva sa njim,zagrljen…

Ostalo se do pred zoru.Govorio je:

-Nema pjesme nad „A moj Aljo,crne oči.“

Gledao sam na tv-u 17.januara 1977. Krhotine aviona na snijegom popršanim padinama planine Inac,kod Kreševa.Nije muški-plakao sam.Nisam zbog funkcije,ona je nadomjestiva.Plakao sam za finim čovjekom,Džemalom Bijedićem,koji je bio jedan i jedinstven.Za Razom,za svih osam nastradalih…Nad tugom onih koji su ih čekali,a neće im doći…

Sutradan me odrede da vodim  program Radio Mostara.Svi jugoslavenski tv i radio centri,od republičkih do lokalnih,emituju klasiku,posmrtne marševe.Suva,deprimirajuća pogrebna muzika,bez pjevanja.Red muzike,red telegrama.Od Titovog iz tripolija,do kamarata iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru…Onda zamolim Džemu Šunju,tonca,da pripremi „A moj Aljo,crne oči“.U najavi kažem sjećanje na onu veselu noć u hotelu „Neretva“,pa krene pjesma.Prvi se uspio javiti jedan drug,zvanično.Da me pita jesam li poludio.A onda je zvao običan narod.Njihova tuga nije bila oskrnavljena.

Jeste Džemal Bijedić bio Vlast.Ali jeste,uz Mujagu Komadinu,najpoštovaniji i najobljubljeniji narodni  tribun kojeg je Mostar rodio.Jer su uvijek,i prije svega,bili Mostarci…

Zato i danas,ako u Mostaru pomenete ime Mujaga  ili Đema,prva,neizostavna asocijacija je:Gospodin gradonačelnik,Komadina i Drug predsjednik,Bijedić

Ne da ih Mostar.

Autor:Mišo Marić(Iz knjige „Mostarenje“) u knjigi:Sarajevo moj grad;knjiga 8;SA 2018;

Priredio:Kemal Mahić

1581 Posjeta 1 Posjeta danas