Provodeći Tuđmanov udruženi zločinački poduhvat, Herceg-Bosna/HVO su u postupku ”etničkog čišćenja” i ”kompaktiranja” teritorije formirali na prostorima koje su držali pod vojnom kontrolom koncentracione logore, što inače spada u najteže oblike zločina.
Logor Heliodrom (također poznat i kao ”Središnji vojni zatvor” ili ”Središnji vojnoistražni zatvor”) nalazio se u Rodoču, južno od Mostara, u općini Mostar. Heliodrom je bio kompleks zgrada, čiji su neki dijelovi služili kao zatvor ili zatočenički centar HVO-a, a drugi kao vojarna za HVO.
Taj zatvor/zatočenički centar HVO-a formiran je u septembru 1992. godine po naređenjima čelnika Herceg-Bosne (svi osuđeni kao ratni zločinci) i u njemu su Muslimani držani u zatočeništvu do 21. aprila 1994.
Dana 9. i 10. maja 1993. godine, i neposredno poslije toga, snage Herceg-Bosne/HVO-a sistematski su pokupile nekoliko hiljada Muslimana iz zapadnog Mostara, među kojima je bilo muškaraca, žena, djece i staraca, prevezli ih ili primorali da pješače do Heliodroma, gdje su ih duže vrijeme držali u zatočeništvu.
Uslijed tih hapšenja, broj zatočenika na Heliodromu je od nekoliko osoba prije maja 1993. godine, poslije 9. maja porastao na približno 1.800 zatočenika, da bi taj broj do kraja juna 1993. godine varirao. U periodu od jula do decembra 1993. godine broj zatočenika je u prosjeku iznosio nekoliko hiljada ljudi, a procjenjuje se da je istovremeno bilo zatočeno najviše oko 6.000 osoba.
U drugoj polovini septembra 1993. godine, čelnici Herceg-Bosne/HVO-a pružili su uvjerenja predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu da u općini Stolac nije ostao niti jedan Musliman, te da je HVO to područje naselio Hrvatima iz srednje Bosne i nastanio ih u muslimanskim kućama
Dok su Muslimanke puštene s Heliodroma 17. decembra 1993. godine, znatan broj muškaraca ostao je tu do aprila 1994. Među zatočenicima nije pravljena razlika između zarobljenih vojnika i pritvorenih civila, niti su razvrstavani ili razdvajani, niti su civili puštani na slobodu.
Uvjeti u zatvoru bili su nehumani, prostorije su bile krajnje pretrpane, zdravstveni i higijenski uvjeti neodgovarajući, nije bilo dovoljno hrane i vode, ventilacija je bila neodgovarajuća, a ljeti se od vrućine nije moglo disati. Zatočenici su često spavali na betonskim podovima, bez kreveta ili prekrivača.
Nekada bi stražari HVO-a uskratili zatočenicima svu hranu i vodu, kao osvetu za neki vojni ishod koji je bio nepovoljan po HVO. Snage Herceg-Bosne/HVO-a redovno su maltretirale i zlostavljale ili dopuštale maltretiranje i zlostavljanje zatočenika, i na samom Heliodromu i na raznim mjestima na koja su zatočenici odvođeni radi obavljanja prisilnog rada ili s nekim drugim ciljem.
Okrutno postupanje i nanošenje velike patnje bili su redovne pojave, s obzirom na to da su vojnici i stražari HVO-a redovno tukli zatočenike, često dok ovi ne bi izgubili svijest ili zadobili teške povrede. Zatočenici su živjeli u stalnom strahu od fizičkog i psihičkog zlostavljanja.
Vojnici HVO-a koji su tuda prolazili često bi nasumično pucali na zatočene. Stražari su puštali stražarske pse na neke zatočenike s ciljem da ih ozlijede ili zastraše. Zatočenici su ponižavani na razne načine, između ostalog i tako što su ih primoravali da pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme.
Približno od sredine maja pa do 17. decembra 1993. godine, najmanje trideset Muslimanki (od kojih su neke bile starije od 70 godina, a druge su bile s malom djecom) bilo je zatočeno u zatvoru Heliodrom, u glavnoj zgradi zatočeničkog centra. Neke su držane na tavanu, a neke u podrumskim samicama.
Uvjeti su bili nehumani, nije bilo ventilacije, niti dovoljno sanitarija ni medicinske njege, kao ni hrane i vode. Često su spavale na betonskim podovima bez kreveta i prekrivača.
U periodu od maja 1993. do aprila 1994. godine, muškarce Muslimane, zatočene na Heliodromu, praktično su svakodnevno odvodili na prisilni rad na liniju sukoba u Mostaru, te na druga mjesta u okolini Mostara. U taj rad obično su spadali izgradnja vojnih utvrđenja, kopanje rovova, punjenje oružja, nošenje municije i eksploziva, prikupljanje ranjenih vojnika HVO-a, sve to u opasnim uvjetima borbe, pri čemu je mnogo zatočenika poginulo ili ranjeno.
Približno od avgusta 1993. do marta 1994. godine, zatočene u zatvoru Heliodrom prebacivali su, rotirajući ih svakih sedam dana, u logor Vojno, gdje su ih koristili za prisilni rad u opasnim uvjetima. Mnogi su u toku tog prisilnog rada poginuli ili bili povrijeđeni.
U više prilika, snage Herceg-Bosne/HVO-a koristile su zatočene Muslimane kao živi štit, postavljajući ih između snaga HVO-a i snaga Armije BiH, ili tjerajući ih da hodaju ispred snaga HVO-a u vojnim napadima.
U nekim slučajevima, zatočenim Muslimanima su davali drvene puške ili su se na drugi način trudili da postignu to da izgledaju kao vojnici HVO-a, pa su ih prisiljavali da idu prema položajima Armije BiH kako bi na sebe privukli vatru i tako pomogli HVO-u da odredi gdje se tačno ti položaji nalaze.
U takvim akcijama, najmanje pedesetšest ih je poginulo, a najmanje stotinu sedamdesetosam ranjeno. Neki od zatočenih bili su oslobođeni ili im je dozvoljeno da napuste Heliodrom pod uvjetom da prethodno svu imovinu predaju HVO-u i presele se u drugu zemlju.
Dana 17. jula 1993. godine ili približno tog datuma, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a ponudili su pustiti na slobodu muškarce zatočene na Heliodromu pod uvjetom da budu prebačeni u Republiku Hrvatsku, odakle bi im HVO navodno pomogao otići u druge zemlje.
Tako je njih oko 800, uz direktno angažiraranje snaga Herceg-Bosne/HVO-a i policije Republike Hrvatske, prebačeno na ostrvo Obonjan i u Gašince u Republici Hrvatskoj.
Sa sličnom praksom nastavilo se u periodu od jula do novembra 1993. godine, kada su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a davali saglasnost za oslobađanje zatočenih muškaraca Muslimana pod uobičajenim uvjetom da napuste Herceg-Bosnu.
Vojnici HVO-a koji su tuda prolazili često bi nasumično pucali na zatočene. Stražari su puštali stražarske pse na neke zatočenike s ciljem da ih ozlijede ili zastraše. Zatočenici su ponižavani na razne načine, između ostalog i tako što su ih primoravali da pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme
Od 15. do 17. decembra 1993. godine, najmanje 1.477 zatočenih Muslimana pušteno je na slobodu iz Heliodroma. Mnogi su deportirani u Republiku Hrvatsku ili druge zemlje, dok su neki poslani u istočni Mostar ili im je dozvoljeno da se tamo vrate. U nekim slučajevima muslimanskim zatočenicima je također obećano da će biti pušteni na slobodu ako potpišu da se zaklinju na lojalnost HVO-u.
U više navrata, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a spriječili su međunarodne posmatrače i humanitarne organizacije da dođu do potpunih i istinitih informacija o postojanju zatočenih Muslimana na Heliodromu i o uvjetima u kojima su tamo držani, a više puta su međunarodnim posmatračima onemogućili kontakt s tim zatočenicima.
Dana 18. maja 1993. godine, predstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija koji su obišli Heliodrom nije bilo dozvoljeno da vide sve prostorije u kojima su držani zatočenici i date su im netačne informacije o zatočenju i puštanju na slobodu, uključujući i žene.
U augustu 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a bili su obaviješteni od strane jedne međunarodne humanitarne organizacije o kršenju Ženevske konvencije vezano za zatočenja na Heliodromu, uključujući i činjenicu da se oni koriste za prisilni rad.
U januaru 1994. godine, predstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija onemogućen je kontakt sa zatočenicima koji su se i dalje koristili za prisilni rad.
Približno od juna 1993. do marta 1994. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a koristile su nekoliko zgrada na području Vojnog, u općini Mostar, oko dvanaest kilometara sjeverno od grada Mostara, za pritvaranje muškaraca, žena i djece Muslimana, koji su bili uhapšeni ili na drugi način pritvoreni. Logor se nalazio nedaleko od jedne aktivne linije sukoba HVO-a i Armije BiH.
Uvjeti u logoru Vojno bili su surovi i nezdravi, zbog pretrpanosti prostorija, nedovoljnih količina hrane i vode, slabe ventilacije, nedostatka kreveta, te neodgovarajućih sanitarija. Pripadnici HVO su svakodnevno fizički i psihički zlostavljali zatočene.
Najmanje petnaest muškaraca Muslimana ubijeno je u logoru Vojno, a mnogim drugima nanesene su teške povrede. Snage HVO-a redovno su tukle zatočene, šakama, nogama, gumenim pendrecima i raznim drvenim predmetima.
Muškarci su podvrgavani elektro-šokovima, često su prisiljavani da tuku jedni druge i bili su zlostavljani i ponižavani na druge načine. Zatočenici su bili primoravani da prisustvuju pogubljenjima drugih zatočenika po prijekom postupku. Posebno su okrutno zlostavljani iz osvete za neki vojni uspjeh Armije BiH-a.
Približno od juna do decembra 1993. godine, snage HVO-a su u zatočeništvu u logoru Vojno držale oko pedeset žena (zajedno s njihovom malom djecom) i djevojaka Muslimanki, koje su sve bile civili. U više navrata one su silovane i seksualno zlostavljane. Prije seksualnog zlostavljanja ili tokom njih, žene su često premlaćivane ili im se prijetilo, ukoliko se ne povinuju, pobiti djecu.
Djeca, zatočena u logoru Vojno – koja spadaju u mlađe žrtve progona i etničkog čišćenja – redovno su bila izložena okrutnom postupanju, izgladnjivanju i odvajanju od majki, čime su im nanošene fizičke patnje i traume.
Osim ovih logora, dio mučilišta za Muslimane Hercegovine bio je i logor u Ljubuškom (tzv. Vojno-istražni zatvor).
Godine 1991., od ukupnog broja stanovnika općine Ljubuški, koji je iznosio 28.340, njih oko 92% izjasnili su se kao Hrvati, a samo 5,6% (ili 1.592 stanovnika) izjasnili su se kao Muslimani.
Kada je 18. novembra 1991. proglašena Herceg-Bosna, općina Ljubuški postala je njen dio. Godine 1992., organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a počeli su sve više proganjati Muslimane u gradu Ljubuškom, te u selima Gradska i Vitina, što se nastavilo i u 1993. godini.
Počevši od aprila 1993. pa sve do marta 1994. godine, organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a upravljali su Vojno-istražnim zatvorom u Ljubuškom, te još jednim zatočeničkim centrom koji se nalazio u limenom hangaru u zaseoku Vitina ili Otok.
HVO je te logore, djelimično ili u cijelosti, vodio kao mjesta za pritvor i zatvaranje Muslimana, među kojima su bili i muslimanski čelnici, žene civili i intelektualci, kao i Muslimani uhapšeni ili pokupljeni u Republici Hrvatskoj i poslani u zatvor u Ljubuškom.
U nekim slučajevima, zatočenim Muslimanima su davali drvene puške ili su se na drugi način trudili da postignu to da izgledaju kao vojnici HVO-a, pa su ih prisiljavali da idu prema položajima Armije BiH kako bi na sebe privukli vatru i tako pomogli HVO-u da odredi gdje se tačno ti položaji nalaze
Uvjeti u zatvoru u Ljubuškom i u hangaru u Vitini bili su surovi i nezdravi zbog pretrpanosti, loše ventilacije, odsustva bilo kakvih ležaja, nedostatka posteljine, hrane i vode, te neodgovarajućih sanitarija.
Približno od aprila 1993. do marta 1994. godine, pripadnici HVO-a su zatočene u zatvoru u Ljubuškom i u hangaru u Vitini redovno koristili za prisilni rad. U taj rad spadali su i opasni vojni zadaci, poput izgradnje bunkera i kopanja rovova dok su trajale borbe, uslijed čega je više zatočenika poginulo ili bilo povrijeđeno.
Posebno u periodu od maja do jula 1993. godine, pripadnici HVO-a redovno su tukli, mučili i maltretirali zatočene, i to u samim zatočeničkim centrima, i za vrijeme prisilnog rada.
Od 16. do 28. avgusta 1993., organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a deportirali su iz Bosne i Hercegovine Muslimane, stanovnike Gradske, Vitine i drugih dijelova općine Ljubuški.
Ta masovna deportacija ostvarena je tako što su Muslimani puštani iz koncentracionih logora i objekata HVO-a za zatočenje, samo pod uvjetom da pokažu garantno pismo iz druge države spremne da prihvati njih i njihove porodice. U međuvremenu im je opljačkana imovina, a u treće zemlje su deportirani s porodicama preko Republike Hvatske.
Od jula 1993. do marta 1994., mnogi zatočeni u zatvoru u Ljubuškom i u hangaru u Vitini premješteni su u Vrda, zatvor Dretelj, zatvor Gabelu ili na Heliodrom, neki su poslani u istočni Mostar ili na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a.
U septembru 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a razorile su džamiju u selu Gradska u okviru trajne kampanje progona usmjerene protiv Muslimana.
U Tuđmanovom zločinačkom poduhvatu važno mjesto predstavljao je grad Stolac, krajnja istočna granica Herceg-Bosne pema Republici Srpskoj, odnosno Srbiji. Hrvatske vojne snage su imale striktno naređenje da ne napreduju iza te granice jer se Tuđman držao dogovora s Miloševićem o podjeli BiH.
Općina Stolac imala je 1991. godine oko 18.681 stanovnika. Prema popisu iz 1991. godine, 43,4% stanovnika (8.101 osoba) izjasnili su se kao Muslimani, a 33,1% (6.188 osoba) izjasnili su se kao Hrvati. Sam grad je imao oko 5.530 stanovnika. Oko 62% stanovnika grada (3.426 osoba) bili su Muslimani, a njih oko 12% (653 osobe) bili su Hrvati.
Kada je 18. novembra 1991. proglašena Herceg-Bosna, općina Stolac postala je njen dio, usprkos činjenici da su Hrvati u toj općini predstavljali manjinu.
Kao i u drugim općinama Herceg-Bosne, tokom 1992. i 1993. godine rasla je napetost između organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a i stanovnika Muslimana, pri čemu je progon Muslimana od strane HVO-a postajao sve intenzivniji.
Kad su snage bosanskih Srba i veliki dio srpskog stanovništva napustili grad Stolac sredinom 1992. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a preuzeli su kontrolu nad gradom. Usprkos nastojanjima HVO-a da kroatizira ustanove i stanovništvo općine Stolac, Muslimani iz općine odbili su prihvatiti kontrolu Herceg-Bosne/HVO-a.
U decembru 1992. godine, članovi Kriznog stožera Stoca iz redova Muslimana odbili su podržati pripajanje općine Stolac Herceg-Bosni.
Početkom 1993. godine pojačana je napetost između organa vlasti Herceg-Bosne i Muslimana. Oko 20. aprila 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a uhapsili su istaknute Muslimane općine Stolac (uključujući i članove Kriznog stožera Stoca) i u različitom trajanju ih držali zatočene u zatočeničkim objektima HVO-a u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i na Heliodromu.
Dana 10. maja 1993. godine ili približno tog datuma, HVO je Koštanu bolnicu u Stocu pretvorio u zgradu Vojne policije HVO-a, a bolesnike iz bolnice, koji su patili od bolesti kostiju, premjestio u kasarnu u Grabovini, u općini Čapljina. HVO je potom zgradu Koštane bolnice koristio i za kraća zatočeništva.
Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su u julu 1993. godine proveli masovnu, koordiniranu kampanju protjerivanja, čišćenja i prisilnog premještanja Muslimana iz raznih dijelova Hercegovine, uključujući i općinu Stolac.
Nakon što su uhapsili i zatvorili većinu muškaraca, pripadnici HVO-a su žene, djecu i starce sistematski raselili iz njihovih domova i na kraju ih protjerali na područja pod kontrolom Armije BiH-a ili u druge zemlje, i to preko Republike Hrvatske. Tokom protjerivanja civila, snage Herceg-Bosne/HVO-a pljačkale su njihovu imovinu.
Provodeći Tuđmanov udruženi zločinački poduhvat, Herceg-Bosna/HVO su u postupku ”etničkog čišćenja” i ”kompaktiranja” teritorije formirali na prostorima koje su držali pod vojnom kontrolom koncentracione logore, što inače spada u najteže oblike zločina
Dana 6. jula 1993. godine ili približno tog datuma, protjerani su civili iz sela Prenja i njegove okoline, a od 12. do 15. jula civili iz sela Aladinići, Pješivac Greda i Rotimlja na Dubravskoj visoravni.
Tokom protjerivanja civila iz Pješivac Grede ubijena je hicem iz vatrenog oružja jedna osamnaestogodišnja djevojka. Tokom protjerivanja civila sa Dubravske visoravni, razorene su kuće Muslimana u Aladinićima i Rotimlji, uključujući kuće i imovinu u dijelovima Rotimlje zvanim Huskovići, Medine i Selo.
Snage Herceg-Bosne/HVO-a razorile su džamije u Aladinićima i Rotimlji 14. jula, zatim Sultan Selimovu džamiju (poznatu kao Careva džamija). Krajem jula 1993. godine, razorili su muslimanske kuće u Borojevićima, a početkom avgusta kuće u Prenju, uključujući i džamiju.
Također, u isto vrijeme, HVO je u Stocu razorio stambeni kompleks ”Begovina” i stari centar grada (uključujući i pijacu), kao i još tri džamije – džamiju Ali-paše Rizvanbegovića, džamiju hadži Alije Hadžisalihovića i džamiju Ismail-kapetana Šarića.
Računajući i ranija protjerivanja od 13. i 14. jula 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a protjerale su većinu Muslimana iz grada Stoca, ukupno oko 3.000 osoba.
U drugoj polovini septembra 1993. godine, čelnici Herceg-Bosne/HVO-a pružili su uvjerenja predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu da u općini Stolac nije ostao niti jedan Musliman, te da je HVO to područje naselio Hrvatima iz srednje Bosne i nastanio ih u muslimanskim kućama.
Za tu svrhu dodatno su izgrađena tzv. Šuškovo i Bobanovo
Autograf.hr, Ivo Komsic