FRA DRAGO BOJIĆ REKAO ONO ŠTO DRAGAN ČOVIĆ KRIJE OPTUŽUJUĆI BOŠNJAKE: „Hrvati su u svojoj domovini BiH dijaspora, politički su zapušteni i biraju…“

„…najgore između sebe da ih predstavljaju.“

Fra Drago Bojić istaknuti je bosanski franjevac, teolog i publicista, koji se u svojim tekstovima ne libi kritikovati Crkvu i njenu povezanost sa politikom te se ne plaši iznijeti vlastito mišljenje o aktuelnim temama. On će biti jedan od panelista Festivala “Sloboda narodu”, koji u Sarajevu počinje 25. oktobra.

Nacionalizam i vjera danas odlično sarađuju u BiH. Koliko će vjera ispaštati zbog toga?

– Nacionalizam je negacija vjere. Kad god se vjera veže uz nacionalizam, ona nužno gubi na svojoj čistoći, autentičnosti i etičnosti. Problem s vjernicima i vjerom na ovim prostorima i jest u tome što je u toj vjeri više tradicijskih, floklornih i nacionalnih sadržaja, a manje vjerničkih, duhovnih i etičkih. Vjerska pripadnost se često, a nekad i isključivo, percipira kao etnička pripadnost. Od toga profitiraju neki vjernici, nacionalne stranke i vjerske zajednice, a gubi sama vjera. Kako to izgleda u stvarnosti, pokazuju, primjerice, rezultati nedavnih izbora u Crnoj Gori. Prosrpska stranka u Crnoj Gori nije dobila glasove zahvaljujući dobrom političkom programu, pa ni zbog loše Đukanovićeve vladavine, nego zahvaljujujući ponajviše političkom angažmanu Srpske pravoslavne crkve, odnosno sprezi nacionalnoga i vjerskoga. Politička stranka je na dobitku, jer je dobila glasove, a vjernici i Crkva su na gubitku, jer su za dnevnopolitičke interese zloupotrijebili vlastitu vjeru i svetinje na koje se tako rado i često pozivaju. Slično je i u drugim balkanskim zemljama.

Stječe se utisak da bi Hrvati u BiH mogli bez BiH. Koliko su bošnjački političari tome doprinijeli?

– Da se bosanskohercegovački Hrvati prema vlastitoj državi odnose kao prema tuđoj, najviše su odgovorne hrvatske politike, ponajprije ona u Hrvatskoj, a onda i ova u BiH, koje su bosanskohercegovačke Hrvate uvjerile da im je matična zemlja Hrvatska, a da su u svojoj domovini BiH dijaspora. Odgovornost snosi i Katolička crkva koja je to javno ili prešutno odobravala, a tek onda i bošnjačka politika, prije svega stranka SDA sa svojim političko-ideološkim partnerima, od kojih se neki, tobože, predstavljaju i građanskim stranakama. Bošnjačka politika želi jačati državu, a svakodnevno ju svojim potezima razgrađuje, i po tom se, dakle po posljedicama, bitno ne razlikuje od srpske i hrvatske politike. Takva bošnjačka esdeaovska i tzv. probosanska politika na Komšićev način među bosanskohercegovačkim Hrvatima pojačavaju odbojnost prema vlastitoj državi. Ipak, za sadašnje stanje bosanskohercegovačkih Hrvata najveću odgovornost snosi politika HDZ-a, koja trideset godina manipulira tim narodom i za svoje pogreške i propuste lukavo prebacuje odgovornost na druge i tako nastavlja manipulirati vlastitim narodom. Najveći uspjeh politike HDZ-a i jest u tome što je vlastiti narod uvjerio da su drugi krivi za političko, ekonomsko i socijalno stanje u kojem se nalazi. A ti drugi su uvijek Bošnjaci i bošnjačka politika. Srpska politika se nikad i ne spominje, a s njom su započeli progoni, etnička čišćenja i stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata. Ali, uzaludno je to govoriti, jer su bosanskohercegovački Hrvati politički zapušteni i slijepi i u pravilu biraju najgore između sebe da ih predstavljaju.

Da li Vam se čini da su Hrvati u BiH nekada veći katolici od papa Franje?

– Ne bih papu Franju stavljao u ovaj kontekst, ne zato što je papa, već zato što zastupa stavove koje mnogi katolici-Hrvati u BiH i na ovim prostorima ne zastupaju. Hrvati u BiH, kao, uostalom, i druga dva naroda, nisu često ni svjesni da su svoju vlastitu vjeru sveli na banalnost, trivijalnost i dnevnu politiku. Takva vjera nema ni duha ni vrednota u sebi, ona zarobljuje svoje vlastite pripadnike i isključiva je prema drugima. Kad bi katolici na ovim prostorima bar dijelom slušali i slijedili ono što govori papa Franjo, mnogo toga bi bilo drugačije. U tom slučaju, bili bi socijalno osjetljiviji, politički odgovorniji, otvoreniji prema drugima i drugačijima i, u našem kontekstu možda i najvažnije, ne bi bili nacionalisti.

Priredili ste “Ratni dnevnik fra Josipa Markušića” u kojem vidimo jednu potpuno drugačiju sliku katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu od one koja dominira danas. Zašto su danas ljudi poput fra Markušića na margini i zaboravljeni?

– S fratrima u Franjevačkom samostanu u Jajcu sam inicirao objavljivanje dnevnika, a ratni dnevnik fra Josipa Markušića je priredio povjesničar dr. Jozo Džambo koji živi u Münchenu. Ponajviše zahvaljujući njemu, dnevnik je objavljen. Naravno, u tom zahtjevnom projektu su sudjelovali i mnogi drugi. Ne mislim da je slika katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu puno drugačija od današnje. Drugačija su vremena i drugi su akteri, ali puno toga drugoga je manje-više slično. I onda, kao i danas, postojali su ljudi u Katoličkoj crkvi koji su bili etični i budni i nisu se dali upregnuti u politička, stranačka i ideološka kola, a postojali su i oni drugi koji su nacionalizirali i politizirali vjeru. Fra Josip Markušić je veliko i značajno ime u bosanskoj franjevačkoj zajednici, ali i općenito u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, u 20. stoljeću. Mudar, razborit, staložen fratar koji je dobro prepoznavao i čitao znakove vremena. Riječ je o vrlo discipliniranom čovjeku, franjevcu-redovniku staroga kova, jasnih i nepokolebljivih stavova, pogotovo kad je riječ o odnosu vjere i političkih ideologija. Današnji katolici i Hrvati ga ne vole jer smatraju da nije dovoljno bio katolik i Hrvat jer nije podržao ustašku Endehaziju. Markušić, nažalost, nije previše interesantan ni društvenoj, kulturnoj i znanstvenoj javnosti, jer je to ipak fratar pa nema smisla da mu se posvećuje previše pažnje. Činjenica da se na promociji Markušićevog dnevnika u Sarajevu nije pojavio nitko od sarajevskih medija od kojih mnogih za sebe rado tvrde da su na boljoj strani historije, govori po sebi kakav je odnos bosanskohercegovačke javnosti prema osobi i djelu fra Josipa Markušića. A Markušić bez ikakve sumnje pripada boljoj strani prošlosti na ovim prostorima u 20. stoljeću. U međuvremenu, spomenuti povjesničar Jozo Džambo objavljuje i Markušićevu korespondenciju sa slovenskim arhitektom Jožom Plečnikom, jednim od najvećih arhitekata 20. stoljeća. Već je objavljen prvi dio pisama. To je nešto jedinstveno i rijetko dragocjeno. Ali malo tko danas za to mari. Da je Bosna i Hercegovina iole ozbiljna država, fra Josipom Markušićem i njegovom ostavštinom bi se bavile državne institucije, ali se ne bave, kao što se ne bavi ni njegova zajednica, franjevačka provincija Bosna Srebrena.

(Slobodanarodu.ba)

Slobodna Bosna

Po preporuci K.M.

1769 Posjeta 1 Posjeta danas