POGREBI I POMIRIŠI

(Ili ono što smo nekad nosili  – kako nam ga skroje)

Ovo što slijedi zvuči vjerovatno i starinski i konzervativno i puritanski ali mi današnja modna scena, što se tiče svakodnevnog ‘pantale’ & majica’ oblačenja, izgleda prilično monotona i stereotipna. Devedest posto današnjih curica ima isti problem koji se sastoji u ustezanju farmerki kako ne bi sjevnuo klanac pozadi i povlačenju majice prema dolje kako ne bi bljesnuo pupak sprijeda.

Za nas koji se sjećamo popriličnog komada druge polovice prošlog stoljeća stvari su, što se tiče mode, izgledale puno drugačije. Dovoljno je pogledati neki od snimaka sa takmičenje za pjesmu Eurovizije iz sedamdesetih pa da bude sve jasno. Što se tiče mode, i oblačenja generalno, bile su to poprilično otkačene godine. Uske šarene ili šljokicaste košulje sa ogromnim kragnama, ‘šiz’ pantalone sa extra širokim nogavicama i špicoke ili platforma cipele.

                                                               Pumpa i Sportske kao dio garderobe

Ljubuški, koji je, budimo iskreni, bio na margini modnog svijeta oblačio se kako je znao i mogao a prije svega koliko je plitki džep dozvoljavao. Bilo je tu iznimno pristojno obučene raje ali je na žalost tih godina grad imao i svoju manje blistavu stranu u vidu ‘manekene’ koji bi Ljubuški posjećivali za slikanja pluća ili u boljem slučaju pazarnim ponedjeljkom. U sklopu njihove garderobe našao bi se tu tako i narandžasti češalj sa dugom drškom u zadnjem džepu štofanih kariranih pantalona ali i pumpa za bicikl ili obavezne Sportske Novine.

To bi vrlo često popratila i poduža nehajna frizura, solufi koji bi dobro bježali ispod uha i produženi nokat na malom prstu desne ruke za skidanje celofana i otvaranje kutije Filter 57.

Moje modno prosvjetljenje desilo se za ranih gimnazijskih dana i sletilo je u moj život lagano kao proljetnji pljusak. Po prvi put sam obukao neke smedje pantal(on)e koje su najbliže rečeno izgledale obično i pristojno. Ništa spektakularno. Pantalone kakve bi obukli kad idemo u posjetu ozbiljnoj tetki ili na vakcinu.  Manje više klasični kroj, použe nogavice sa po dvije faltne (ako se to tako kaže) negdje ispod kaiša prema bokovima. Ne sjećam se kako su završile u mom životu . Bile su glanc nove i vjerovatno su me našle za vrijeme neke sezonske rasprodaje.

Negdje na pauzi velikog odmora kad bi se gurali da kupimo sendvič, u onoj kantini što je jedno vrijeme bila nekako dolje u podrumskom dijelu zgrade, dolazi moja draga školska kolegica i prijateljica Refica Konjhodžić (kasnije Mehičević) gleda u moje nove pantalone i pita, onako direktno s neba pa u rebra, kako i priliči njenom otvorenom karakteru: “Ćići jesu li to Ćaplinke ?” Ovo Ćaplinke naravno izgovoreno je sa vjerovatno najmekšim ć koje postoji što daje poseban šmek postavljenom pitanju.

Pošto sam bio i ostao modni analfabeta zbunjeno sam odgovorio : ”Šta ja znam… Nisu.” Vjerovatno lagano razočarana Refica je samo u žurbi odgovorila: “E jebi ga onda” i odlepršala dalje prema borićima da zapali jednu brzinsku prije nego što ponovo zazvoni. Ostao sam u redu za sendvič zagledajući se u one faltne i pitajući ih u sebi “Jeste li vi stvarno čaplinke?”

Te gimnazijske godine, pubertet i curice oko nas bile su i povod da napon počnemo razmišljati šta to oblačimo. Prije toga, u onim još mladjahnijim godinama, bilo je važno da na sebi imamo nešto gore i nešto dolje i eventualno, ali ne obavezno, nešto na nogama a o izgledu i kvalitetu onoga što smo nosili su brinule mame. Tako smo što se oblačenja i mode tiče bili direktno dizajnirani od naših mama koje su se opet, silom prilika, više rukovodile dubinom džepa nego estetskim izazovima.

                                                               Vražja koža, Starke i Šangajke

Te tinejdžerske godine živjeli smo po standardnoj i apsolutno apsurdnoj recepturi svakog pubertetlije koji je pokušavao da bude baš isti kao i njegovi vršnjaci ali u isto vrijeme i skroz drugačiji. Oni koji su imali rodbinu vani bolje su prolazili jer su imali i informaciju iz prve ruke i materijalnu mogućnost da dodju do odjeće po zadnjoj modi. To je medjutim i nosilo i dozu rizika jer nije valjalo prokukurikati prije zore, biti premoderan, doći sa nečim što još nije zavladalo i prohodati Ljubuškim u nečem što nije još zaživjelo u vali. U Ljubuškom, a i šire, tih godina kada bi se muškarac počeo previše zanimati za modu moglo je značiti ili da će otvoriti butik pa okrenuti koju paru ili je, Bože sačuvaj, neprimjerene seksualne orijentacije.

Ranijih dana, prije što smo shvatili da je važno šta navučeš na sebe, kao što bi Bregović rekao, nosili smo kako nam ga skroje. Moje odjevne uspomene sežu do jedne sitno-kockaste crno crvene košulje od nekog vještačkog, nakaradnog materijala koji bi se mogao zvati i perlon i dralon ili još nešto ružnije. Znam da mi je prva dva tri oblačenja ta košulja redovno izbacivala alergiju na bradi a problem je bio riješen, umjesto da se košulja baci, tako što sam dobio instrukciju: “Ne zakopčavaj se do pod vrat!”

 Zahvaljujući kožnoj alergiji moj se modni stil preko noći preobrazio od našeg Zabljačkog, uvijek do brade zakopčanog, Muriza – Mukija do Mostarske legende Želje Prsana koji je dame i u sred zime fascinirao razdrljenom košuljom i tapiserijom prsnih dlaka koje su provirivale iznad trećeg dugmeta. U mom slučaju, dlaka tih godina dakako nije bilo ni na mapi ali poredjenje dobro dodje u službi priče.

Osim te perlon /dralon košulje sjećam se i sivkastih pantalona od vražije kože koje su svoju vražju mladost prvo preživjele na zadnjici rodjaka mi Emira iz Sarajeva da bi se koju godinu kasnije spustile preko Ivana i završile u mojoj garderobi . Koliko su izdržljive bile govori i činjenica da sam ih nakon Emira, prerastao i ja i kao štafeta su uručene nekom slijedećem mladjem rodjaku. Imam  čudan osjećaj da od tih dana nisam narastao ovih neimpresivnih nekoliko centimetara da bi se moje vražja koža pantalone i ja i danom danas družili.

Nekako tih godina sanjali smo i patike. Starke i(li) Šangajke. Pojavile su se iznenada i masovno u prodavnicama obuće i bio je to čini mi se kineski uvod u odjevnu kolonizaciju ostatka svijeta. U to vrijeme imali smo prilično prozaičnu dilemu hoćemo li kupiti šangajke sa crvenom ili plavom crtom. Izbor je tu završavao. Pardon, bilo je tu još: hoćeš li plitke ili duboke ?

Inače priča o starkama ili šangajkama na našim prostorima posebno je zanimljiva i najviše podsjeća na onu priču o koki i jajetu ili možda o orginalu i falsifikatu. Koliko memorija služi kod nas su se prvo pojavile Šangajke koje su nam kako i ime kaže  doputovale iz Shangaia i crvene Kine.

Kako se ekonomska situacija u ex Jugoslaviji sedamdesetih popravljala a zemlja istovremeno i sve više otvarala prema Zapadu tako su kod nas počele masovnije dolaziti i čuvene All Star-ke. Budući da je kod nas uglavnom sve naopako a Starke počele dolaziti poslije Šangajki tako smo i mi dovedeni u zabludu da su Šangajke izrodile Starke. Istina je medjutim da su Starke rodjene davne 1917 u Americi a Converse kompanija koja ih je počela proizvoditi prije toga proizvodila je kaloše (galoše) i trebao im je novi proizvod da ih postavi na noge. U ovih skoro sto godina prodano ih je preko 800 miliona a čak 60 posto Amerikanaca ima ili je imalo jedne All Star patike u svojoj garderobi. Kompanija je dodirnula zvijezde tokom Drugog Svjetskog rata kad su ove patike postale službene patike američke vojske a i kasnije pedesetih godina prošlog vijeka kada su prodavali osam od deset svih prodanih pari tena u Americi. Uslijed najezde velikih proizvodjača sportske opreme, 2001 godine kompanija je bankrotirala da bi je kupio novi vlasnik koji je osvježio proizvod, pokrenuo proizvodnju i na kraju prodao licencu Nike-u za 300-tinjak miliona dolara.

                                                               Super Rifle i Fikin salon smijeha

Nakon starki, u ona vremena kad smo se zamomčivali, drugi predmet želja bile su farmerke. Kao i dosta drugih stvari iz tih godina kvalitetna odjeća do nas je dolazila iz Italije. Stoga i ne čudi da smo tih godina svi mahom sanjali Super Rifle ili Casucci.

U našim očima farmerke su bile sinonim glamura Amerike, njihovih zlatnih, prosperitetnih baby boom godina, rock and roll kulture i sveopćeg blagostanja. U burnim šezdesetim definitvno su zavladale planetom, postale kultni odjevni predmet, simbol jednakosti, skoro pa modnog bratstva i jedinstva, antimode i unisex odjeće. Baš kao i kod nas i u Americi su jedno vrijeme bile zabranjivane u školama ali što su ih više proganjali to su postajale sve popularnije dok konačno nisu ovladale svijetom. Slično All Star patikama istorija im je nejasna. Dok Amerikanci tvrde da su one izum Levi Strauss-a iz 1857, Italijani tvrde da su lučki radnici u Genovi farmerke nosili dok Amerike nije još bilo na Kolumbovoj karti a u prilog tome kažu da blue jeans u stvari potiče od italijanskog blu di Genes (Genova).

Magla donekle obavija i metod koji prati standardizaciju mjera po kojima kupujemo farmerke. Tu su naravno američke i italijanske (evropske) mjere a ono što je važno zapamtiti je da je razlika izmedju tih dvaju standarda 14. Što je u Americi 30 u Italji je 44 i tako dalje i tako bliže.

Ljubuške farmerke većinom su dolazile iz Trsta sa čuvenog Ponte Rossa. Nabavljali smo ih od lokalnih sitnih biznismena slobodnog trgovačkog opredjeljenja u ona vremena poznatijih kao švercera. Jedan od najčuvenijih ostaće čuveni ljubuški brico Ibraga Ćeško koji je svoju ‘dodatnu djelatnost’ držao u onom kauču na preklapanje koji je strateški smjestio u svoju radnju kod osnovne škole. Mjera za farmerke se uzimala od oka a ovi gore spomenuti američki i italijanski brojevi mogli su se objesiti o Ibragin čiviluk odmah lijevo uz vrata. Jednom kad bi farmerke bile kupljene završavale bi kod legendarnog Fike krojača koji bi ih kratio ili sužavao dok ih ne bi doveo najbliže našim nesavršenim proporcijama.

Fikin salon je inače bio puno više of obične krojačke radnje na Gujisti tamo prema periferiji grada. Bio je njegovo carstvo najfinijeg krojačkog zanata prenesnog na Fiku od oca mu takodje čuvenog ljubuškog šnajdera. Za one koji bi ponekad svraćali do Fike bio je to prvenstveno salon smijeha, dobre zabave i apsolutno politički nekorektno rečeno, zdrave zajebancije. Dobre vibracije širile su se iz ove poprilično obične kuće na Gujisti a posjetilac ne samo da je znao da je uvijek dobrodošao nego je mogao biti i siguran da će se tamo uvijek dobro nasmijati bez obzira kako mu je možda mračan dan bio sve do tada.

Kako smo rasli tako smo našu odjeću kod Fike proširivali, sužavali, prekrajali i nadali se da ćemo, kad on završi svoj dio posla, izgledati oku puno draži. Mogao je to biti drugi ili treći gimanzije kad sam kod Fike jedne hladne zimske noći u prvi mrak ušetao sa farmerkama koje sam smatrao da treba suziti do širine otanjeg sulunara. Ideja mi je naravno došla prateći rock zvijezde sedamdesetih koje su svi odreda nosili utegnute farmerice koje su možda i odgovarale njhovoj anatomiji ali su bile daleko, daleko od mojih pedeset i sitno kilograma.

Nesreća je bila što se tu našao i moj stariji brat koji je postao vrlo vokalan kad je meni ponestalo argumenata da objasnim zašto bi ja tako suhonjav trebao još da počnem nositi tako uske farmerke. Nesretni Fiko našao se u ulozi Plavih Šljemova i uspio je da ubjedi preglasnog mi brata da je to moj izbor i treba ga poštovati. Od Fike sam izišao sa suženim farmerkama ali sam slijedećih nekoliko mjeseci tvrdoglavo izbjegavao da stanem pred ogledalo jer se nije bilo lako suočiti sa svojom karikaturnom verzijom.

                                                               Vijetnamka i Džegerova jezičina

Što se tiče predjela gore iznad kaiša zimu je bilo popularno dočekivati u Vijetnamkama – jaknama Američke vojske radnog naziva “M 65 Field Jacket” koje su kod nas dolazile uglavnom iz nekog vojnog skladišta u Njemačkoj u kojem se USA Army riješavala svojih starih rezervi. Ovih se jakni sjećamo jer su ih u svojim filmovima nosili i Robert de Niro (Taxist); Arnold Schwarzenegger (Terminator) i Sylvester Stalone (Rambo). Masovno su bile poželjne jer su bile peri-deri izdržljive, tople, praktične i savršeno se uklapale sa starkama patikama i Leviskama.

Uz izlizane farmerke najbolje je išla neka majica sa odgovarajućim pop / rock motivom. Jednog povrućeg ljeta u Ljubuški je tako navratila i Mick Jagger-ova legendarna jezičina na nečijoj majici. Bio je to logo / simbol planetarno popularnih Rolling Stones-a koji je ubrzo postao tako popularan da su se kalupi počeli praviti po kućama i majice ručno odslikavati. Bilo je tu fantastično orginalnih kopija ali isto tako i onih gdje je boja malo procurila na stranu ili onih koje zbog ‘kvalitete’ boje ne bi preživjele drugo pranje.

Ne sjećam se je li to bilo prije ili poslije ali tih godina pojavile su se i čuvene pogrebi i pomiriši majice koje bi dolazile sa nekim floralnim ili voćnim motivom koji je trebalo pogrebati nakon čega bi majica zamirisala – najčešće na jagode. Za nas pubertetlije te su majice imale poseban izazov  ako bi se našle na nečijem poprsju za koje bi dali sve da možemo da ga grebemo i mirišemo. Problem je bio što smo poslije pokušavali da grebemo i one majice što očigledno nisu bile za mirisanje nakon čega bi se naivno pravdali: “A ja mislio to je ona pogrebi i …”

Naravno da ovo nije prolazilo a znala bi uslijediti i ćuška od iziritiranog poprsja kad bi napokon shvatili da život i našželje i čežnje možda i izgledaju kao šarena bašča ali svako voće iz te bašte baš i nije bilo dozvoljeno brati.

Ali opet to zabranjeno voće i jest ono što nam ostaje uramljeno u sjećanju. Život bi bio poprilično dosadna priča da po sve moramo ići na pijacu.

Esad Sadiković, Žabljačanin, Ljubušak

3484 Posjeta 1 Posjeta danas