Munib Delalić: U AVLIJI, U LJUBUŠKOM

U AVLIJI, U LJUBUŠKOM

Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske
kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi
moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj
nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom
sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka
gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,
a da mene niko ne vidi.
Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među
njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,
što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u
životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,
i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat
ruke, samo što nije u avliju ušlo.
ledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,
po običaju, najviše.
Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im
svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak
nisu svi na broju?
Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,
stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi
jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,
i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da
sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,
otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,
star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u
kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.

Munib Delalić,  U zemlji dobroćudnih trolova (lirski dnevnik), Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

 

Tacno.net

1115 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter