Posmatram bordo rijeku koja savjesno teče niz ruku, tražeći sebi novo ušće u nadi da napoji novo srce. Uzbuđenim očima gledam bjelinu ordinacije naspram crvenila krvi, koja nestrpljivo čeka odlazak u bolnicu. Osjećam kako topli otkucaji odaju radost što sam ponovo u mogućnosti da pomognem onom kome je pomoć najpotrebnija. Darivanjem krvi poklanjam nešto najljepše što imam kako bih olakšala osobi čije ime i porijeklo ostaje nepoznato: darujem nešto što je neophodno za moje življenje u nadi da se i njegov život nastavi.
Prija mi pomisao da sam i ja njemu nepoznata, jer sam svjesna da me možda drugačije ne bi smatrao čovjekom. Ostaje da se krvlju prepoznajemo po ljudskosti. Ipak me obuhvati jeza koja prisjeća na priče o ratu i stradanju: o potocima krvi koji su tekli; o vriscima koji su se čuli do neba; o ljudima kojih više nema i o onima koji su preživjeli, pitajući se, „Bože, kako li je njima bilo?“
Opstanak ljudskosti
U svakom ratu je obični čovjek taj koji najviše ispašta. Provela sam mladost u društvu preživjelih majki iz čijih očiju i prsa je izvirala hrabrost, jačina i ljudska dobrota. Pobjednički su odgovorile na izazove rata jer su ostale lojalne svom moralnom kompasu koji je ukazao na ljudskost i vjernost. Majke su mi prenijele potresne priče poslije kojih nikad nisam ostala ista. Najteža su bila svjedočenja o zadnjem susretu sa sinom, mužem, bratom… To što nisu mogle reći riječi, suze su kazale.
Uvjerena sam da su naše majke velikim dijelom zaslužne za opstanak ljudskosti. Gorčina života ih nije zaslijepila pred njegovim ljepotama. U svojim svjedočenjima nisu izostavljale dobrotu koju im je učinio brat, komšija ili stranac. Čak ako je bio lijep i sunčan dan, rekle bi: „Radovale smo se svijetlu.“ Nosila bih ih na dlanu da mogu, a ovako ih samo spominjem otkucajem srca. Inspirisana i podstaknuta životnom filozofijom naših majki, razmišljam o svojoj priči kako bih uvidjela i priznala ljudsku dobrotu koja je krasila moj put: jer vrijedi znati da su bili ljudi koji su nastojali olakšati, a ne otežati.
Vraćam se u Split gdje sam prvi dah, prvi poljubac i prvi zagrljaj doživjela u majčinom naručju rane jeseni, davne devedesetdruge. Nedugo zatim sam prebačena na odjel sa ostalim prijevremeno rođenim, ili kako su nas ljekari nazvali „ratnim bebama“. Petnaest dana sam ležala u inkubatoru jer su doktori čekali ishod. Iz priče saznam da je trudnoća bila teška i bolna, skoro nemoguća. Ozbiljni zdravstveni poremećaji su doveli u pitanje preživljavanje ploda i opstanak majke. Strah, neizvjesnost i glad su također učinili svoje.
Čovjek je čudo
Ali, u svom tom iskušenju su se skrivali primjeri ljudske dobrote koje nisu mogle ostaviti čovjeka ravnodušnim. Radilo se o gutljaju vode, komadiću hljeba ili prijateljskom savjetu, koji je u tom periodu bio razlika između života i smrti. Zahvalna sam ljudima koji su jednom rukom spašavali svoju glavu dok im je druga pružala pomoć. Ne mogu, niti želim da zaboravim činjenicu: da mi nisu olakšali put, možda me ne bi bilo.
Čovjek je čudo. Počesto zanemarimo svoj udio u životima drugih jer smatramo svoju malenkost umanjujućom. Ipak, prisjetimo se da čovjek nije beznačajan, jer nešto tako lahko poput osmijeha može da uljepša nečije stanje. Svaki iskaz ljudskosti, kolikogod se malim činio, u biti je dovoljno jak da učini čovjeka čovjekom. Često mislimo da se život svodi na velike događaje, kao naprimjer, diplomiranje, polaganje vozačkog, ili udaju. Postoji rizik da u tom iščekivanju zaslijepimo pred svakodnevnim čarom, ili svjetlošću, što bi majke rekle, čija se vrijednost mora uvidjeti, priznati i poštovati.
U potrazi za „životom“ izmakne nam „življenje,“ jer zaboravimo da čovjekovo iskustvo nije momentalno: ono je ustvari vremenski proces koji usmjerava pojedinca na razvijanje njegovih ljudskih kvaliteta. Što znači, poslije diplome valja ukazati na znanje: valja se zakonski ophoditi, recimo, u saobraćaju, i u braku valja voljeti čak i onda kad se ljubav čini teškom. Potenciram „mala“ dobra koja se skrivaju u svakodnevnom životu: pričam o lahkoći činjenja dobra drugom, što ujedno znači činjenja dobra sebi, i napominjem o blagu iskazane ljudskosti.
Čovjek je društveno biće, i kolikogod bili samostalni u svojim odlukama, istina je da je naša ljudskost inspirisana tuđom ljudskošću. S tim što su se ljudi smilovali prema meni i dodijelili dio svoje dobrote kako bi meni bilo bolje, u vremenu kad mi je ljudskost bila najpotrebnija, ispunjena sam željom da nastavim njihovu tradiciju dobrog. Njihova ljudskost je u jednu ruku gradila moju, to jest, moji pokušaji u činjenju dobrog su direktno povezani sa ukazanim dobročinstvom.
AlJazeera, piše Naida Sekić