U vremenima za koja se kaže:“Bilo nam je bolje kada nam je bilo gore“,pohađali smo gimnaziju u Ljubuškom od 1963-1967.godine.To su bile godine uzleta naše generacije i naših profesora. Mnogi profesori su nas napustili:Ivan Plejić,Branko Rebić,Nevenka Blažeković, Petar Delić, Đuro Maričić, Nada Paradžik(Nikolić),Bisera i Rasim Tiro, Martin Međugorac, Marko Primorac(Marka), Drago Šoše, Srećko Galić kao i učenici generacije kojoj smo pripadali: Mijo Koroman, Frano Vukšić, Ante Biuk-Tonćo, Ljilja Mandarić,Sabina Derić,Mate Čotić,Ilija Musa,Mirjana Mesihović, Ferhat Omerhodžić, Vlado Dodig, Kata Dedić,Rašić Zvonko,Anadolac Nazifa,Gadže Dušanka,Ilić Mate, Dugandžić Zdravko, Mandić Slavko, Nada Šimić – Vukoja, Bebek Željko, Markotić Ante, Košarić Haso, Milić Slobodan, Miličević Ante… Navedenima se „pridružila“ i Emira Konjhodžić udata Sadiković u dalekom Lilihameru (Norveška) 17.12.2020.godine.
Nakon poznatog zemljotresa 1962.godine,moja familija se preselila sa Crkvice na Stuba, blizu postojeće policijske kasarne u kojoj su se izmjenjivale osobe koje su bile u fazi izgradnje svojih domova i kuća.To su bile moje „nove“komšije sa kojima smo uspostavili kontakte sa ciljem „snalaženja“ u novim uvjetima i sa novim licima.Među ovim komšijama tražili smo u skladu sa godinama svoje poznanike i prijatelje sa istim ili sličnim afinitetima,karakterima i osobinama,koje se traže u društvu:rad,odgovornost,kultura,humanost,tolerancija itd.
Tako sam došao do osobe koja je predmet moje pažnje,poštovanja,opservacije.Riječ je o Emiri(Miri) Konjhodžić koja je udajom za Sadika Sadikovića promijenila prezime u Sadiković.Emira je kćerka Feride i Ibrahima Konjhodžića(Pejgambera).Ibrahim je imao svoju kuću u Bilom Brdu,pored(iznad) kuće Mustafe(Muje) Konjhodžića.Nakon Ibrahimove smrti,njegova supruga Ferida se preselila u „Kasarnu“ izuzev udatih kćeri-Bisere Sadiković i Behdžete Delalić.Sa majkom su „preselili“ u kasarnu sin Ahmet,Amina i Emira,koji su nakon svojih udaja i ženidbi napustili „kasarnu.
U cetvrtom A razredu Gimnazije izabrao sam društveni smjer(H-S jezik i istorija),kao i drugi učenice i učenici a isti izbor je imala i Emira,i tako smo imali isti cilj-maturski ispit iz jezika,što će imati za posljedicu naš upis nakon okončanja mature,upis na Filozofski fakultet u Sarajevo.Naš razred je bio osvježen nekim novim licima,učenicama i učenicima.Sjedio sam u drugoj klupi u desnom redu sa Ahmetom(kasnije dr.Ahmet Mahić).U trećoj klupi su sjedile Emira Konjhodžić i Sabina Derić.U srednjem redu u našoj ravni u drugoj klupi su sjedile Džemila(Huse) Konjhodžić i Arzemina (Šerifa) Ćerimagić,dok je u trećoj klupi bio Biuk Ante(Tonćo) i Ćerić Mirsad.Dakle,bili smo u istoj razini što je ostavilo traga u budućim našim prilikama učeničke solidarnosti(zadaće,lektira,šaptanja i drugi oblici) učeničke snalažljivosti i nestašluka.
Emira je bila tiha,skromna,pažljiva Za vrijeme odmora imali smo konsultacije kako pomoći jedni drugima,na pismenom ili usmenom ispitu..Izgledala je kao Venera.Imala je dostojanstvo i dopadljivost.Osmijeh je krasio njeno lice koje je odisalo srećom.Nije mogla biti neprimjećena.Nježnost i toplina su atributi koje je Emira znala nositi.Bili smo izloženi „čarobnoj prašini“ koja je proizilazila iz njene osobnosti,njenih pokreta,njenog karaktera i ponašanja.Već tada će se pojaviti njen Sadik te će i njega zapljusnuti „čarobna prašina“ u kojoj će dominirati riječ –ljubav.
U kontaktima između ucenica Emira je koristila riječi:“Moja Ti“,a ponekad bi dodala i drugu sintagmu.:“Žalokna ja“.Traumatičnim iskustvima je izražavala tremu kako će odgovarati,da li će zadovoljiti na ispitima iz matematike,lektire pa je navedenim riječicama tražila podršku da sve završi na zadovoljstvo svih koji su je voljeli i poštovali.O njenoj smrti obavijestio sam našu prijateljicu iz generacije „najbolju od najboljih“ prof.dr. Leko Zdravku(Split) koja mi je uzvratila porukom:“Draga moja Emira…bile smo jako bliske,na maturalnoj večeri imali isti stol.Vesela i plemenita,često je znala reći „moja ti“.Udala se za svoju veliku ljubav,Sadika,život ih odveo daaaleko od rodnog kraja,na hladni sjever… sada tamo ostadoše zauvijek.Zatim,Zdravka dodaje:..“jednog proljeća je profesor Zvonko Vrankić snimio kratki film na Kravici samnom i Emirom.Puno puta me preko pok. profesorice Mare Skoko pozivao da ga pogledamo.Život nas,poput rijeke,odvede nekamo drugdje.Nepovratno.“ Riječ je o najboljoj učenici gimnazije Ljubuški svih vremena(po skromnom mišljenju autora) a na zadovoljstvo 11.generacije učenika naše Gimnazije.
Na kraju sve je dobro završilo(matura,prijemni ispit iz francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu).Susretali smo se na Filozofskom fakultetu,obično na stepenicama,dok se nije Sadik pojavio sa bračnom ponudom.Emira je prihvatila ponudu „ljubavi svog života“ i napustila fakultet.Ubrzo se zaposlila u Srednjoškolkom centru u Ljubuškom,kao stručni saradnik.Sudbina nas je opet sastavila jer sam se zaposlio u istoj ustanovi.Skupa smo „radili“dvadesetak godina,dok nam nije pokazan pravac puta.
Predavao sam njenoj djeci:Irmi i Samiru.Nikada Emira nije tražila intervenciju a nije ni trebala:Irma i Samir su bili uvijek odlični učenici primjernog ponašanja uz aktivizam u nastavi i u vannastavnim aktivnostima.
S obzirom na komšiluk i zajednička druženja u školi i oko „kasarne“ uspio sam ostvariti sa Emirom jedno divno prijateljstvo.Ponekad,kada bi u dvorištu „kasarne“ ćaskali o budućoj lektiri,kolegicama i kolegama,pored nas bi prošla djevojčica sa cicinom(lizalo) u ustima.Emira bi rekla:“To je naša komšinica,s druge strane „kasarne(istočne).Ubrzo,nakon pet godina ovih događanja,tu djevojčicu i mene je prekrila „čarobna prašina“!
Kao Sadika i Emiru!
Mojoj dragoj prijateljici, srednjoškolskoj,studentskoj i radnoj kolegici povodom iznenadnog odlaska poklanjam sljedeće stihove:
TI SI SADA VJETAR
„Kosmos je mali da sakrije ljubav.Ti si sada vjetar.
Nebo plavo,nebo zvjezdano.
Kada zatvorim oči,tu si.Bude mi milo kada te vidim.
Nasmijano šutiš,gledaš me mangupski.
Veselo je oko tvoje,mudrice.
Radosna sam kada mi u suton dođeš.
Zmaj si snažni i lav strašni,bubo svilena.
Volim te.I sve tvoje volim.
Sve ljubavi tvoje grlim dušom svom.“
Autor pjesme: Branka Katić
Kemal Mahić za ljubusaci.com
Zdravka Leko, Sabina Derić i Emira Konjhodžić.Doček Nove 1966.godine u Gimnaziji Ljubuški