„Smrt je sastavni dio života,
kao što je život sastavni dio smrti.“
Svaka smrt ima priču.A priče o našem Salki Biliću počinje na Crkvici,na Gožulju,na Bobovištu ispod kule hercega Stjepana,među kamenim gromadama idealnih za dječije igre,radosti i nestašluke.
Salko,koga smo zvali „Čakan“ je sin Mustafe i Hatidže Bilić,rođene Fazlić.Kao dječak je odlazio na Žabljak,rodno mjesto svoje majke,i upoznao itinerar Žabljak-Mejtef-Gožulj-Crkvica.
U mejtefu je pohađao osnovnu školu.Zapamtio je događaje pri kraju Drugog svjetskog rata,kada je završio u zbjegu u selima oko Vrgorca.
Slično se desilo i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu(1992-1995),kada je morao napustiti Grbavicu,gdje je stanovao,usljed „etničkog cišćenja“,pa preko Beograda doći do svoje kćerke Aide u Njemačku,koja je željno očekivala svoje roditelje iz „sarajevskog pakla“.
Salko je doživio dva juruma iz gradova kojima se mogao zaklinjati!
U međuvremenu Salko je bio zaposlen u „Platnari Đuro Salaj“ u Ljubuškom,gdje je obnašao i funkciju predsjednika sindikalne organizacije.
Po pozivu svoga brata Đeme,stigao je u Sarajevo i zaposlio se u „Sarajevo film-u“ i „Forumu“,gdje je radio do penzioniranja kao kino-operater u kinima:“Arena“,“Dubrovnik“,“Romanija“,“Kumrovec“,“Tesla“,“Radnik“,“Sutjeska“,“Partizan“ i drugima.
Tako je bio u kontaktu sa ljubušacima,studentima iz Ljubuškog i među njima je bio rado viđen i uvažavan jer je asocijacija Ljubuški izazivala osmijehe i radost zavičaja.
Kako se samo „prorjeđujemo“ ovih dana i mjeseci.Umiru naši ljubušaci diljem Evrope i SAD-a.Nestaje supstanca!Da li ćemo ikada više imati Ziju i Kemu Delalića,Emiru Sadiković,rođ.Konjhodžić,Senada Mehičevića,Zemiru Hadžiabulić,rođ. Dizdarević,Salku Bilića, da ne nabrajamo sve one koji su nas napustili,nakon napuštanja rodnog ognjišta?!
Salku sam poznavao još iz Ljubuškog.Volio je ljude i okupljao ih.Igrali smo nogomet na Gožulju,u Gradskoj,na Babovcu…Bio je prilagodljiv,muževan,sportski duh,hrabar,požrtvovan,pouzdan i odlučan,galantan i odan.
Osim nogometa,“Veleža“, volio je film i okupljanja „raje“.
Pošto smo bili komšije na Grbavici,kao i u Ljubuškom,,okupljali smo se često,a bezuslovno nedjeljom u slastičarni i „Kakao“-u u društvu sa Ahmićem,Đemicom,Jukom,Dinom…Ostaće lijepa uspomena na ta druženja,a u centru ugodnog razgovora je uvijek bio „Čakan“.
„Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko je potreban drugima“
I Salko nam je bio potreban da nas razveseli,da nam prenese nostalgična sjećanja o Ljubuškom,komšijama i susjedima.Gledao nas je „sa očima Ljubuškog“
Na Grbavici svi su ga poznavali,pozdravljali:profesori,inženjeri,doktori,taksisti,mehaničari,mesari,konobari,prodavači,seljaci sa pijace i kao takav nedostajati će nam naš „Čakan“.
Ubuduće jedna stolica će biti prazna i onda će naše misli odlutati,gutajuće knedle,a pogled će biti isprazan,kod „ovo što nas je ostalo“
…I otišao je naš Salko Bilić!Salko Ljubušak!
„Sa očima izvan svakog zla“
Kemal Mahić